Military Life and Warrior Images in Croatian Borderlands from the 16th Century until 1918

Recenzije i prikazi

Conscription in the Napoleonic Era: A Revolution in Military Affairs?. Uredili Donald Stocker, Frederick C. Schneid i Harold D. Blanton. London; New York: Routledge, 2009., 223 str.

Francuska revolucija, kao jedan od prijelomnih događaja u europskoj povijesti, uklonila je mnoge tekovine staroga poretka (ancien régime) i potaknula dalekosežne promjene u raznim aspektima političkoga i društvenoga života. Jedan od takvih aspekata odnosi se na vojske europskih zemalja koje se u ovome razdoblju počinju izuzetno povećavati u brojčanom smislu,  kao posljedica uvođenja masovne mobilizacije i opće vojne obveze. Prva Francuska Republika i Napoleonovo Carstvo smatraju se glavnim inicijatorima ove promjene, a mnoge će europske zemlje usvojiti tu praksu kako bi održale korak s evolucijom ratovanja. Upravo je ta tema u središtu pažnje ove knjige. Ukupno 12 autora sagledava problematiku vojnog novačenja analizirajući slučajeve pojedinih zemalja koje su na izravan ili neizravan način došle u doticaj s francuskim vojnim snagama. Razmatra se u kojoj mjeri i na koji način je sustav obveznog vojnog novačenja bio prihvaćen u pojedinim zemljama te koje su posljedice te vojne promjene ostavile na društvo i državu.

U uvodnom poglavlju (1-5), jedan od urednika ove knjige, Frederick C. Schneid, razmatra „revolucionarnost“ fenomena masovne mobilizacije i opće vojne obveze u vrijeme Francuske revolucije u kontekstu „revolucije u vojnim zbivanjima“. Potom se Harold D. Blanton u poglavlju Conscription in France during the era of Napoleon (6-23) usredotočuje na slučaj novačenja kao obvezne dužnosti svakoga građanina u Francuskoj. Iako je masovna mobilizacija u Prvoj Francuskoj Republici proglašena 1793. godine, autor slične modele pronalazi već u ranijem razdoblju francuske povijesti. Analizira se način na koji se novačenje na području Francuske provodilo, kakve su bile reakcije stanovništva i koje su bile posljedice toga procesa za društvo i državu, ali i druge europske države.

Sljedeći blok radova usredotočen je na prikaz sustava novačenja u zemljama koje su ratovale protiv revolucionarnih i napoleonskih snaga. Nakon poraza od Napoleona kod Jene i Auerstedta 1806. godine, Pruska je pristupila vojnim reformama kojima je cilj bio usvojiti francuski model narodnog rata, o čemu piše Dierk Walter u radu Meeting the French challenge: conscription in Prussia, 1807-1815 (24-45). Vojska i društvo predstavljali su dotada dva odvojena elementa u pruskoj državi, ali tijekom vojnih reformi taj će se odnos izmijeniti uvođenjem opće vojne obveze i dodjeljivanjem odgovornosti svakome građaninu da u slučaju opasnosti pristupi obrani domovine. Za razliku od toga, Rusija nije promijenila sustav vojnog novačenja tijekom Koalicijskih ratova. Detaljan opis sustava novačenje koji je ustanovljen u vrijeme Petra Velikog i koji se, uz neke manje izmjene, zadržao sve do šezdesetih godina 19. stoljeća donosi Alexander Mikaberidze u radu Conscription in Russia in the late eighteenth and early nineteenth centuries: “for faith, Tsar and Motherland“ (48-65). Arthur Mark Boerke u članku Conscription in the Habsburg Empire to 1815 (66-83) analizira metode vojnog novačenja na prostoru Habsburške Monarhije. Autor tvrdi da se radilo o zemlji koja zbog izrazito nehomogenog sastava svoga stanovništva nije mogla preslikati francuski model vojske sastavljene od vojnika koje je međusobno povezivao osjećaj zajedničke nacionalne pripadnosti.

Sljedeća dva članka ove knjige usmjerena su suprotstavljanju nekim dosad općeprihvaćenim tvrdnjama vezanim uz novačenje. Prvi od njih odnosi se na jedan aspekt britanske pomorske politike koji je vezan uz novačenje mornara. Tako Kevin McCranie u radu The recruitment of seaman for the British Navy, 1793-1815: „Why don’t you raise more men?“ (84-101) prati iscrpljujući, dugotrajan i neugodan proces novačenja mornara koji dovodi u pitanje tvrdnju da je britanska mornarica raspolagala neograničenim izvorom ljudstva potrebnim za upravljanje svojim ratnim brodovima. Temom prisilnog novačenja bavi se i Charles J. Esdaile u radu Conscription in Spain in the Napoleonic era (102-121). Uspoređujući slučaj masovne vojne mobilizacije u Francuskoj 1793. godine sa slučajem uvođenje opće vojne obveze u Španjolskoj tijekom pobune protiv Napoleona 1808. godine, autor propituje tradicionalnu sliku pobune kao narodnog rata u kojem su španjolski sudionici bili motivirani osjećajem domoljublja.

Kakav je bio sustav vojnog novačenje u Napoleonovim satelitskim državama može se iščitati na primjeru Kraljevstava Italije i Vestfalije. U članku Conscription and desertion in Napoleonic Italy, 1802-1814 (122-134) Alexander Grab proučava razloge masovnog izbjegavanja dezertiranja i pobuna koji su bili posljedice uvođenja sustava obveznog vojnog novačenja na području Talijanske Republike, odnosno Kraljevstva Italije. Michael F. Pavković piše o okolnostima stvaranja vojske Kraljevstva Vestfalije, francuske satelitske države uspostavljene 1807. godine, na čelu s Napoleonovim bratom Jérômeom Bonaparteom. Taj rad, naslovljen Recruitment and conscription in the Kingdom of Westphalia. “The Palladium of Westphalian freedom” (135-148), opisuje proces mobilizacije vojnih obveznika te njihovu odanost i borbenu učinkovitost tijekom borbi protiv pobunjeničkih snaga 1809. godine.

Sustav vojnog novačenja na skandinavskom području prikazan je u sljedeća dva članka. U članku Filling the ranks: recruitment and conscription for the Danish-Norwegian army during the Napoleonic era (149-161) Karsten Skjold Petersen prati proces preobrazbe sustava vojnog novačenja u vojskama Kraljevstava Danske i Norveške, međusobno povezanih u osobi vladara. Autor nas upoznaje s dalekosežnim posljedicama koje je taj novi sustav imao za vojsku, ali i za personalnu uniju Danske i Norveške. Fredrik Thisner potom se bavi slučajem švedske vojske koja unatoč europskim tendencijama usvajanja novih oblika sustava nacionalne vojske nije pristupila reformama u tome smjeru, već je zadržala svoje tradicionalno ruralno i poluprofesionalno obilježje. Taj fenomen autor u svom radu, naslovljenom Manning the armed forces: the Swedish solution (162-174), prati kroz tri razvojne faze švedske vojske između tridesetih godina 17. stoljeća i 1820. godine.

U članku Conscription in Mehmed Ali’s Egypt (175-188) John P. Dunn proučava sustav novačenja u Egiptu, prvoj bliskoistočnoj zemlji koja je preuzela europski sustav obvezne vojne službe. Stvaranje vojske po europskom uzoru tijekom prve polovice 19. stoljeća bio je jedan od glavnih aspekata politike modernizacije namjesnika Mehmeda Alija. Iako se nova vojska, nazvana al-Nizam al-Jadid, pokazala vrlo učinkovitom u vojnom smislu, kroz rad se mogu pobliže pratiti poteškoće koje su se javile oko novačenja potrebnog vojnog kadra.

Posljednji rad ovoga zbornika naslovljen je Napoleonic conscription and the militarization of Europe (189-206). Frederick C. Schneid u njemu razmatra pitanje militarizacije, odnosno prihvaćanja politike novačenja temeljenog na općoj vojnoj obvezi u vodećim silama na europskom kontinentu nakon Napoleonovog pada. Analizirajući percepciju i ulogu vojske u pojedinim zemljama, autor utvrđuje koji su bili razlozi prihvaćanja i odbijanja modela vojske unovačene na nacionalnoj osnovi.

Juraj Balić

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)

conscriptionsinthenapoleonicerabookcover


franzferdinandalmahanningbookcover

Alma Hannig, Franz Ferdinand. Die Biographie, Amalthea, Beč 2014., 349 str.

U povodu obilježavanja stote godišnjice od izbijanja Prvoga svjetskog rata iznimno velika pozornost posvećena je novomu ocjenjivanju zbivanja koja su vodila u Veliki rat. Na tom je tragu dio istraživača u fokus ponovo stavio prestolonasljednika Franju Ferdinanda, čije se ubojstvo jednoglasno drži povodom za pokretanje ratne mašinerije. Među njima je jedno od zapaženijih djela napisala njemačka povjesničarka Alma Hannig, koja je nastojala proučiti političku dimenziju prestolonasljednikova rada i ponuditi nove prinose za njegov životopis.

Biografija je sastavljena od četrnaest poglavlja, uglavnom kronološki posloženih, no dijelom i tematski. U prvom poglavlju, naslovljenomu „Von Habsburg zu Österreich-Este““ (str. 19–30), pregledno se opisuje djetinjstvo, izobrazba i vojna služba Franje Ferdinanda. U drugom poglavlju, nazvanomu „Unerwünschter Thronfolger“ (str. 30–78), ukazuje na bitnu činjenicu da je Franjo Ferdinad postao prestolonasljednikom izvan želja i planova monarha Franje Josipa (str. 30–77), čime se ukazuje na povremene napetosti između vladara i njegova nasljednika. U poglavlju se razrađuju i dobro poznati odlomci iz života koji daju uvid u osobnost Franje Ferdinanda, navlastio njegov morganatski brak sa Sofijom Chotek, koji je poremetio uhodane dvorske ceremonijale, ali pokazao emocionalnu stabilnost te odanost prema životnoj suputnici, koja će također biti žrtvom Sarajevskoga atentata. U trećem poglavlju, „Repräsentation“ (str. 78–84), autorica se bavi reprezentacijskom ulogom prestolonasljednika. U tom smislu prati njegova putovanja, diplomatske misije, veze s članovima drugih europskih dinastija i neke druge dužnosti, poput dolazaka na garden parties i prigodne koncerte, koje je Franjo Ferdinand uglavnom držao zamornima, što bi trebao biti znak njegove neprilagođenosti okruženju aristokracije i drugih pripadnika visokoga društva, premda će se iz nekih drugih primjera vidjeti da su između njih uspostavljeni solidni komunikacijski kanali. Taj je dio životopisa bitan jer pokazuje, gledajući s aspekta visoke politike, da je prestolonasljednik sustavno pokušao povezati velike europske carevine, držeći da bi one trebale biti jamac ravnoteže i mira na Starom kontinentu. To je na neki način bilo slično razmišljanjima nekadašnjega kancelara Metternicha i sustava Bečkoga kongresa. U tom je kontekstu istaknut i primjer njegova odnosa prema Sankt Peterburgu i namjeri da s Rusijom vodi usuglašenu balkansku politiku. Upada u oči da je Franjo Ferdinand u povodu smrti ruskog cara Aleksandra III. otputovao 1894. u Rusiju, i to zajedno s princom od Walesa te kraljevima Danske, Grčke i Srbije. Iz toga podatka razvidna je dinastička solidarnost, što uključuje i održavanje veza sa srbijanskom dinastijom Obrenović, koje još uvijek nisu nagovještavale sukobe između Austro-Ugarske i Srbije, koja se, kad su na vlast došli pripadnici dinastije Karađorđević, okrenula drugim vanjskim saveznicima, onima iz sastava Antante.

Hrvatskim je čitateljima vjerojatno najzanimljivi dio knjige opis prestolonasljednikova pokušaja da prije dolaska na prijestolje izradi program vladavine, koji je trebao oslikavati drukčiji raspored snaga u Monarhiji. U prvom redu bio je usmjeren na drukčiji pristup državnopravnim pitanjima na način da bi bio umanjen dotadašnji položaj Ugarske, što je trebalo izravno utjecati na preslagivanje dualističkog ustrojstva u neki drugi oblik uređenja. U tom kontekstu mijenjao bi se i subdualistički položaj Kraljevine Hrvatske i Slavonije. U poglavlju „Belvedere – Aufbau einer Neberegierung“ (str. 85–98) autorica prvo prikazuje kako se od 1906. uz odobrenje Franje Josipa ustrojio Vojni ured na čelu s potpukovnikom Alexanderom von Broschom, a pod prestolonasljednikovim vodstvom. Brosch je u toj ustanovi bio zadužen za okupljanje „pravnih stručnjaka, publicista i prominentnih predstavnika raznih narodnosti“, koji su trebali raspravljati različite teme i predlagati funkcionalna rješenja krucijalnih problema unutarnje politike, navlastito nacionalnih pitanja, koja su se od druge polovice 19. stoljeća nametnula kao izvorište glavnih napetosti u unutarnjoj politici, ali i kao sastavni dio izazova potaknutih iredentističkim zahtjevima pojedinih susjednih država. U tom su smislu brojni savjetnici Franji Ferdinandu predlagali ustavne reforme, a mnogi su mu od njih služili i kao izvor o svakidašnjim političkim pitanjima. Na tom su tragu nastali brojni memorandumi i programi. Autorica drži da je na taj način Vojni ured funkcionirao kao vlada u sjeni, s tendencijom da sve snažnije utječe na politički život Dvojne Monarhije kako bi Franji Ferdinandu bio pripremljen teren za preuzimanje vlasti. Drugim riječima, stvorena je mreža suradnika, poznata i kao Belvedere krug (Belvederekreis). Tomu su krugu, prema autorici, pripadali istaknuti časnici poput Conrada von Hötzendorfa i Carla von Bardolffa, koji su imali ključnu riječ o vojnim pitanjima, zatim Alexander von Spitzmüller i odjelni predstojnik Richard Riedel, koji su bili zaduženi za gospodarsko-financijska pitanja, te profesori Heinrich Lammasch i Gustav Turba, koji su imali utjecaj na pitanja s područja držanopravne i ustavne problematike. U najpoticajnijem dijelu tog opisa slijedi popis predstavnika različitih narodnosti – Mađara, Rumunja, Slovaka i Hrvata – koji su, prema autorici, trebali zauzeti vodeće položaje nakon prestolonasljednikova dolaska na vlast. Iz toga je popisa odmah bilo jasno da je cilj bio utjecati na promjene u ugarskom dijelu Monarhije, pri čem je uočljivo da je za te namjere prestolonasljednik računao i na Mađare koji su bili spremni lojalno slijediti politički pravac dinastije, makar ona objektivno išla i protiv mađarskih interesa o neovisnosti. Kad je riječ o hrvatskim predstavnicima, Hannig navodi „vođu hrvatske Čiste stranke prava“ („Führer  der kroatischen Reinen Rechtpartei“) Josipa Franka i baruna Pavla Raucha (str. 93). Već iz toga uočavamo da je riječ o dosta reduciranom pristupu jer je iz sadržaja objavljene literature i poznatih arhivskih vrela poznato da je broj suradnika bio znatno veći, razgranatiji i da je pokrivao ne samo Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju nego i druga područja na kojima su živjeli Hrvati, ponajprije Bosnu i Hercegovinu, koja se u ovoj knjizi uglavnom obrađuje kao mjesto atentata na prestolonasljednika. Bitno je naglasiti da među tim hrvatskim članovima Belvedere kruga nisu bili samo pripadnici pravaške stranke ili unionisti poput bana Raucha nego i predstavnici drugih ideoloških usmjerenja koji su očekivali dolazak Franje Ferdinanda na prijestolje. Uz to, u ovoj se knjizi nije uzelo u obzir da je Josip Frank umro 1911., što ostavlja prazninu u nastavku odnosa između pravaša i Belvedere kruga do Sarajevskoga atentata, te činjenica da je barun Rauch nakon napuštanja banskog položaja 1909. imao znatno manji utjecaj nego kad je bio na kormilu zemaljske vlasti u Hrvatskoj.

U petom, vrlo kratkom poglavlju „Mythos Trialismus – Innenpolitische Reformpläne“ autorica nastoji pokazati da je često povezivanje Franje Ferdinanda s idejom trijalističkoga preuređenja Monarhije samo mit. Polazi od činjenice da bi sa smrću Franje Josipa i prestolonasljednikovim dolaskom na tron sigurno došlo do neophodnih promjena. Međutim, za nju su trijalistički planovi obična legenda koja traje do danas. Nevjerojatnim i gotovo nemogućim drži da bi Franjo Ferdinand od Slavena napravio treći stup Monarhije, a time i ravnopravnoga partnera austrijskim Nijemcima i Mađarima (str. 99). S toga stajališta donosi i pomalo ishitren zaključak da je posve beznačajno bi li to značilo poboljšanje češkoga ili južnoslavenskoga položaja. Povjesničara bi svaka promjena u njegovu predmetu istraživanja morala poticati na pouzdanije ocjene, a ne na relativiziranje pojedinih pitanja kao što je ovdje slučaj zadovoljavanja zahtjeva pojedinih narodnih skupina Monarhije. U pogledu pak trijalizma autorica zaključuje da je bila riječ o politici batine i mrkve kojom je Franjo Ferdinand samo nastojao pritiskati mađarsku stranu na popuštanje u njezinim zahtjevima za što neovisnijim položajem u Monarhiji. Nadalje, ona analizira i dobro poznati plan Aurela Popovicija o Sjedinjenim Državama Velike Austrije („Die Vereinigten Staaten von Großösterreich“) i potrebi stvaranja jedinstvene Monarhije s proširenim nacionalnim autonomijama, koji je služio potrebama Belvedere kruga. Pritom tvrdi da je Popovicijev plan prestolonasljedniku bio neprihvatljiv jer je predviđao uvođenje demokratskih struktura. Međutim, kad na sljedećoj stranici piše o programu buduće vladavine, koji je sastavio Brosch, navodi i ustavne reforme, od kojih bi jedna od ključnih bila uvođenje općega prava glasa u Ugarskoj (str. 102). Nije li to primjer potpore demokratizaciji Monarhije? Iz naše je perspektive u tom vladinu programu zanimljiv i prijedlog o dizanju bosansko-hercegovačkih provincija na razinu kraljevstva, što je svakako tema vrijedna neke buduće analize koja bi više rasvijetlila odnos Beča prema uređenju toga netom anektiranoga područja. Dio o trijalizmu ipak se završava jednim neutralnijim zaključivanjem. Hannig piše da su u optjecaju bili brojni planovi, a teško je reći koji bi Franjo Ferdinand primijenio da je doživio dolazak na vlast. S jedne strane navodi da u jednom od posljednjih sačuvanih planova prevladava orijentacija prema federalističkim rješenjima, a s druge pak prepričava mišljenje austrijskoga povjesničara Ludwiga Jedlicke da je prestolonasljednik zapravo bio skloniji održavanju dualizma ako bi time izbjegnuo pobunu ili snažan otpor protiv svoje vlasti. Istodobno tvrdi da bi takav dualizam bio dugoročno održiv, što u konačnici znači da su sve karte bile u rukama Franje Ferdinanda. A što bi bilo da je on došao do vlasti, može se samo u nedogled pretpostavljati.

Šesto poglavlje „Franz Ferdinand – ein Ungarnfeind?“  (str. 104–107) posvećeno je odnosu Franje Ferdinanda prema Ugarskoj. Hannig korektno utvrđuje da prestolonasljednikove antipatije po tom pitanju nisu bile usmjerene protiv mađarskoga naroda, nego protiv mađarskih oligarhija koje su svojom nacionalističko-šovinističkom politikom poticale sukobe. Stoga je prestolonasljednik iz perspektive branitelja integriteta Monarhije poveo borbu protiv „mađarizatorskih tendencija“ („die Magyarisierungstendenzen“), uz opasku da to ipak nije značilo sklonost narodnostima podvrgnutima mađarskoj nadmoći. Kroz sedmo je poglavlje, „Der Thronfolger und die Parteien: persönliches Regiment versus Parlamentarismus?“ (str. 108–114), na primjeru odnosa prema parlamentarizmu u austrijskom dijelu Monarhije istražen prestolonasljednikov pogled prema načinama uređivanja unutarnje politike. Hannig ukazuje na njegovu želju za suradnjom s kršćanskim socijalima i predstavnicima češkoga plemstva koji su bili nositelji konzervativne misli. Drugim riječima, Franjo Ferdinand nastojao je instrumentalizirati te skupine i od njih stvoriti snažan konzervativno-katolički tabor („die Entstehung eines großen konservativ-katholischen Lagers“) koji bi slijedio njegovu političku liniju. Hannig zaključuje da je u navednom pitanju odnosa prema unutarnjoj politici prestolonasljednik zbog svojih protudemokratskih tendencija pokazivao najveću slabost. Za nju je on interes prema političkim strankama izražavao samo onda kad ih je mogao kratkoročno ugraditi u svoje projekte. U osmom poglavlju, pod naslovom „Franz Ferdinand und die Presse“ (str. 115–121),  razrađen je prestolonasljednikov odnos prema novinstvu. Nasuprot kritikama da nije imao osjećaje za tekovine modernosti, što je bilo doista  vidljivo u njegovim estetskim mjerilima, ovdje se ipak pokazuje da je razumio suvremenu ulogu novina za javni život i da je nastojao utjecati na njihovo pisanje. Kroz niz primjera (Reichspost, Vaterland, Österreichische Rundschau i Danzer’s Armee-Zeitung) pokazano je kako je funkcioniralo takvo djelovanje, bilo da je riječ o promoviranju vlastitih planova bilo o pobijanju kritika, osobito onih koje su neprestano stizale iz redova liberalnoga tiska. Deveto poglavlje, „Das Verhältnis des Erzherzogs zur katholischen Kirche“ (str. 122–133), pokriva prestolonasljednikov odnos prema Katoličkoj crkvi, deseto, „Franz Ferdinand – ein akteur der Außenpolitik“ (str. 134–171),  se odnosi na raščlambu vanjske politike, a jedanaesto, „Franz Ferdinand – ein Friedensfürst?“ (str. 172–194), postavlja pitanje je li Franjo Ferdinand bio zagovornik mira u doba brojnih napetosti uoči izbijanja Prvoga svjetskog rata. U dvanaestom poglavlju „Die ‘Chronik eines angekündigten Todes’?“ (str. 195–235) Hannig se bavi Sarajevskim atentatom i njegovim posljedicama. U tom se dijelu donose i kratke obavijesti o izvršiteljima atentata, složenim vezama između terorističkih organizacija Mlade Bosne i Crne ruke, kao i o utjecaju nacionalno-revolucionarne organizacije Narodna odbrana na stvaranje protuhabsburškog ozračja. Autorica pritom ne donosi neke nove podatke, nego standardna gledišta pretežitoga dijela historiografije da srpskoj vladi nije bilo u interesu ulaziti u vojni sukob jer nakon tereta Balkanskih ratova nije bila u stanju prihvatiti rizik novoga rata širih razmjera. U posljednjim dvama poglavljima „’Eine Sphinx’? Das zeitgenössiche Bild des Thronfolgers“ (str. 236–243) i „’Erwar kein Grüßer’ – Das Nachleben Franz Ferdinands“ (str. 244–273) razmatra se kako su suvremenici gledali na prestolonasljednika i na koji su mu način nakon njegove smrti pristupali u historiografiji, književnosti, umjetnosti i filmu.

Hannig zaključno tvrdi da je Franjo Ferdinand bio osoba koju je bilo teško shvatiti. Autorica navodi kako ga je njegov učitelj iz mladosti Max von Beck u izvješćima ocijenio kao nabusitog i nemarnog učenika. Ni tijekom vremena nije mnogo mijenjao karakter, pa ga je neprihvaćenje među članovima dvora učinilo i tvrdokornijim. Doduše, ni sam Franjo Ferdinand nikad se nije trudio da ga javnost i visoki krugovi pozitivno percipiraju. Njegovo je mišljenje bilo da će ga se kao budućega cara morati respektirati i u Monarhiji i na međunarodnoj sceni, ali za stjecanje popularnosti nije bio zainteresiran, čime je pokazao izvjesnu distancu prema sve utjecajnim načelima masovne politike. Zbog toga Hannig tvrdi da prestolonasljednik nije znao čitati znakove vremena i da se kao takav  sudarao sa stvarnošću. Nama se čini da bi i bolji ili suvremeniji način vođenja odnosa s javnošću teško utjecao na njegovu sudbinu jer je očito da je njegovo ubojstvo bilo motivirano isključivo političkim razlozima.

Stjepan Matković

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)

 


Hannah Barker, Newspapers, Politics and English Society, 1695 – 1855, Harlow: Longman, 2000., 246 str.

Knjiga Newspapers, Politics and English Society, 1695 – 1855 prikazuje preobrazbu koje su engleske novine doživjele tijekom 18. i 19. stoljeća kada su od materijala za čitanje namijenjenog isključivo uskom krugu političke i društvene elite s vremenom postale glavni izvor informacija o aktualnim zbivanjima za većinu engleskog stanovništva. Autorica Hannah Barker objašnjava taj fenomen kao posljedicu veće razine slobode u engleskom društvu koja je omogućila novinskom tisku nesmetan razvoj, što će nakon 160 godina rezultirati činjenicom da novine postanu dio engleske svakodnevnice. Barker također velike zasluge pridaje novinama u stvaranju javnog mnijenja i poticanju stanovništva da se više uključi u politički život zemlje. Cijeli taj razvoj engleskih novina može se pratiti kroz ovu knjigu koja je podijeljena u dvije cjeline: The Development of the Newspaper Press (7-121) i Newspapers and Politics (123-223).

U uvodnom dijelu, Introduction (1-5), autorica pobliže pojašnjava temu ove knjige, kao i važnost vremenske odrednice koju je odabrala. Tako uklanjanjem mnogih zabrana 1695. godine tiskarsko djelovanje doživljava preporod jer od tada novine i drugi tiskani materijal mogao se objavljivati s dotad nezabilježenom razinom slobode. Godina 1855. predstavlja još jednu ključnu prekretnicu u novinskoj produkciji jer je te godine uklonjena vladina odredba koja se ticala oporezivanja novina. S obzirom na to da se u knjizi prati razvoj novinskog tiska u Engleskoj, autorica posvećuje pažnju i definiciji nekih pojmova, poput „novina“ i „vijesti“, koji su se u razmatranom razdoblju poimali na drugačiji način nego što je to slučaj u današnje vrijeme.

Prva cjelina kroz pet poglavlja obrađuje glavne karakteristike razvoja engleskih novina tijekom 18. i 19. stoljeća. Tako prvo poglavlje, Newspapers and Public Opinion (9-28), opisuje kako se novinarstvo uspjelo održati unatoč činjenici da je u očima političara predstavljalo potencijalnu prijetnju zbog mogućeg poticanja naroda na pobunu. No, autorica ističe da zahvaljujući moćnoj idelogiji slobode koja se počela razvijati od tridesetih godina 18. stoljeća, novinarstvo ne samo da je nastavilo svoj razvoj, već je i presudno utjecalo na oblikovanje javnog mnijenja kao važnog instrumenta moći. Slijedi poglavlje The Growth of Newspapers (29-45) koje objašnjava razloge nagle ekspanzije novinskog tiska tijekom 18. i 19. stoljeća, kako u većim urbanim sredinama, tako i u engleskim pokrajinama. U poglavlju Newspaper Readers (46-64) promatra se čitateljstvo koje je tijekom razmatranog razdoblja postalo sve brojnije i društveno raznolikije. Pritom autorica nastoji naglasiti činjenicu da ni nepismenost niti visoke cijene novina nisu nužno otežavale ljudima raznih društvenih slojeva da otkrivaju sadržaje novina, čime dovodi u pitanje tradicionalno shvaćanje prema kojem je porast broja čitatelja bio usko povezan s usponom srednje klase.

Kakav je bio odnos političara prema novinama može se saznati u poglavlju Politicians and the Press (65-94). U tome smislu sagledavaju se pravne odredbe vezane uz tisak i druge mjere koje su vlasti poduzimale s namjerom uspostavljanja čvršće kontrole nad novinama. Razmatraju se i drugi aspekti podložnosti novina utjecaju političara, poput financijske potpore. Pokušava se utvrditi jesu li i u kojoj mjeri novine bile ovisne o pokroviteljstvu političara ili su financijsku sigurnost temeljile na objavljivanju vijesti koje su bile naklonjene engleskoj javnosti. Posljednje poglavlje ove cjeline, Newspaper Management and Editorial Strategies (95-121), nastavlja s temom financijske isplativosti novina. Analiziraju se metode izvještavanja i objavljivanja novosti te dovodi u vezu s porastom novinske produkcije i profita. Ukazuje se na važnost javnosti u tome ubrzanom razvoju novinskog tiska i ostvarivanju profita, što je uvelike utjecalo na tendenciju novina da izražavaju politička stajališta čitateljstva. Obrađuju se strategije urednika za povećanje prodaje novina te na koji način se ta potreba odrazila na sami sadržaj novina.

Poglavlja druge cjeline ove knjige prate važna politička zbivanja koja su obilježila englesku povijest u razdoblju između 1695. i 1855. godine te kako su engleske novine prenosile vijesti o tim događanjima. U uvodnom dijelu (125-127) autorica naglašava da je tijekom ovoga razdoblja novinski tisak postao glavni medij u kojem su se oblikovali i potom prenosili prosvjedi protiv vlasti, a također je igrao važnu ulogu u političkom obrazovanju i politizaciji engleskog naroda. Novine su pripomogle u izražavanju i ozakonjivanju javnog mnijenja te time promijenile načine na koje je popularna politika djelovala. Taj cjelokupni proces može se pratiti kroz pet razvojnih etapa, koje ujedno predstavljaju i poglavlja ove cjeline: 1695 – 1759 (128-146), 1760-1786 (147-170), 1787 – 1814 (171-195) i 1815 – 1855 (196-223).

Prateći razvoj novinskog tiska tijekom pojedinih razvojnih etapa može se uočiti kako su  engleske novine postupno stjecale sve veću važnost, izvještavajući o pojedinim političkim događajima koji su se odnosili na Englesku. Time su zapravo poticali javnost na raspravu i oblikovanje narodnih zahtjeva koji će biti usmjereni prema državnoj vlasti. Novine će steći nadmoć u engleskom političkom životu tek nakon 1760. godine, ponajviše zahvaljujući ulozi u raznim vanparlamentarnim kampanjama. U poglavljima ove cjeline može se primijetiti da su u pojedinim trenutcima novine također odlučivale o sudbinama pojedinih političara. Podijeljenost političara i javnosti s obzirom na određena politička pitanja odrazit će se i u novinama koje će potpasti pod sve veći utjecaj politizacije. S vremenom će novine razviti toliku razinu političke moći da će i same postati sposobne da utječu na vladine odluke.

Na kraju knjige nalaze se još i zaključak, Conclusion (225-227), bibliografija, Select Bibliography (229-233) i indeks pojmova, Index (235-246). Možda jedno od ključnih karakteristika ove knjige odnosi se na iskaz autorice u zaključnom dijelu, u kojem nas upozorava na to da engleske novine nisu nužno od samih početaka bile radikalne ili progresivne u svojim gledištima. Štoviše, u ranijim fazama novine su bile važna snaga konzervativizma, protiveći se promjenama i time se prilagođavajući stajalištima nekih političara koji su u njima vidjeli snažan instrument za kontrolu javnosti. Time se zapravo želi ukazati na složenost i kontradiktornost politike novina, što nas svakako može potaknuti na propitivanje i drugih povijesnih fenomena.

Juraj Balić

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)

hannahbaker


formationofeurope1_gr

Steven G. Ellis i Raingard Eßer, urednici. Frontiers and the Writing of History, 1500–1850. Hannover: Wehrhahn Verlag, 2006., 318 stranica

Radovi predstavljeni na međunarodnoj konferenciji u svibnju 2005. godine na Irskome nacionalnom sveučilištu Galway, objedinjeni su tri godine kasnije u zborniku Frontiers and the Writing of History, 1500–1850. Zbornik se sastoji od dvanaest članaka multidisciplinarnoga karaktera, koji se različitim pristupima u istraživanju granica međusobno dopunjuju i nadograđuju. Na kraju knjige nalazi se popis odabrane bibliografije (301. – 302. str.), kazalo imena i mjesta (303. – 315. str.) i podaci o autorima (317. – 318. str.).

U uvodnome poglavlju Introduction: Early Modern Frontiers in Comparative Context (9. – 20. str.) urednici Steven G. Ellis i Raingard Eßer razmatraju različite definicije i interpretacije granica, međugraničja i pograničnoga stanovništva kroz povijest. Pri tome ističu da je riječ o kompleksnoj temi koja posljednjih godina bilježi porast istraživačkoga interesa, posebno kroz aspekt kulturne i socijalne interakcije međugraničnoga stanovništva. U tom kontekstu granice više ne predstavljaju krajnji doseg jednoobraznih interpretacija u okvirima nacionalnih historiografija, već postaju međugranične zone i kulturni konstrukt koji je stavljen u središte znanstvenih istraživanja.

Temeljni okvir za analizu granica pruža Günther Vogel u prilogu Borders and Boundaries in Early Modern Europe: Problems and Possibilities (21. – 38. str.). Razmatrajući ranomoderne rječnike, enciklopedije, geografske karte, međudržavne ugovore i mirovne sporazume, autor definira granice u ranome novom vijeku, ispituje njihove značajke i promjene. Pri tome zaključuje da je termin granica prvotno korišten za razgraničenje crkvenih teritorija te da je prostorna demarkacija s jasnim graničnim znakovima između različitih političkih jedinica nastala tek u ranome novom vijeku. Autor se osvrće i na religijske, ekonomske i socijalne čimbenike koji su stvarali takozvanu „nevidljivu granicu“ unutar pojedinih zemalja ili cijele Europe.

Kulturno-socijalni aspekt granica produbio je Günther Lottes u članku Frontiers between Geography and History (39. – 72. str.). Povijesno-geografski pristup granici koji se očituje u geografskom determinizmu političke aktivnosti država, autor razmatra i kroz parametre legitimiteta granica i njihovoga zonalnog karaktera. Zonalni karakter granice, kao što otkriva autor, karakterizira socijalno, kulturno i trgovačko prožimanje, ali i „mali“ rat niskoga intenziteta koji je granična područja pretvorio u lanac fortifikacijskoga sustava s ciljem obrane i ekspanzije državne vlasti. Autor razmatra nadmoćne vjerske, moralne i civilizacijske ideologije koje su u skladu s načelom državnoga legitimiteta, bile pokretačke sile ekspanzionizma i međudržavnoga pomicanja granica.

U prilogu Defending English Ground: the Tudor Frontiers in History and Historiography (73. – 94. str.) Steven G. Ellis proučava razlike u percepciji englesko-škotske i englesko-irske granice u vrijeme Tudora. Analizirajući postupnu okupaciju i ujedinjenje škotskog i irskog teritorija s engleskom krunom, autor se osvrće na obrambeno-vojni i kulturno-socijalni karakter obje granice te na percepciju „drugoga“ u sklopu regionalnoga identiteta triju naroda. Kao što autor ističe, kulturne, geografske i socijalne različitosti odrazile su se u nacionalnim historiografijama. U tom smislu reprezentativna je engleska nacionalna retorika koja je Irce, Škote i Velšane tradicionalno predstavljala kao primitivne barbare i nepristojne divljake, koji su tek akulturacijom i prisvajanjem engleske kulture i običaja postajali dio civiliziranoga i „Bogom izabranoga naroda“.

Daljnja razmatranja o anglocentričkome karakteru britanske historiografije pružio je Allan Macinnes u prilogu Making the Plantation British 160338 (95. – 126. str.). Autor je predstavio nepodudarnosti britanske i irske historiografije vezane uz ulogu irske i škotske radne snage na engleskim plantažama u Irskoj i Americi tijekom dinastije Stuart. U sklopu engleske historiografije iskorištavanje, izvlaštenje i kulturna asimilacija lokalnoga irskog stanovništva na engleskim plantažama bila je sastavni dio engleske politike civiliziranja barbarskoga stanovništva. Međutim, širenje engleske kolonijalne politike na novi kontinent doveo je do situacije da su potlačeni postali tlačitelji. U tom kontekstu autor je rekonstruirao tokove irske i škotske migracije u Ameriku, njihove trgovačke pothvate, ulogu u organizaciji britanskih plantaža, kao i diskriminiranje domaćeg američkog stanovništva što je irska historiografija gotovo zanemarila.

Raingard Eßer u članku North and South: Regional and Urban Identities in the 17th-century Netherlands (127. – 150. str.) raspravlja o različitom poimanju ključnih događaja u Nizozemskoj tijekom 17. stoljeća. Usporedivši historiografske preglede sjevernonizozemskih i južnonizozemskih povjesničara, Eßer je zaključio da je historiografija Južne Nizozemske (odnosno Španjolske Nizozemske) kao dio habsburškoga protureformacijskog programa bila pod snažnim vjerskim utjecajem. U tom je kontekstu Nizozemska pobuna (1568. – 1648.) predstavljena kao „privremena neprilika koju su izazvali neupućeni protestanti“, naglašen je religiozni karakter gradova, a kronografija je preuzela srednjovjekovnu formu. S druge, pak, strane, južnonizozemski autori su isticali važnost nizozemske pobune i njezinih herojskih boraca, a religiozne institucije u gradovima su opisivali iz arhitektonske perspektive.

U prilogu Defending the Confessional Frontier: Bavaria, the Upper Palatinate and Counter Reformation ‘Historia Sacra’ (151. – 166. str.) Trevor Johnson je analizirao utjecaj hagiografskih djela na oblikovanje bavarskoga religijskog identiteta i vjerske granice na sjeveru Bavarskoga vojvodstva tijekom 17. stoljeća. Pomicanje granica Bavarskoga vojvodstva i aneksija Gornjega Palatinata razmotrena je kroz prizmu kalvinističke i luteranske podjele u Gornjem Palatinatu, zatim habsburške nasilne katolizacije i daljnjih protureformacijskih mjera koje su svoj odraz imale i u lokalnoj hagiografiji. Autor ističe da su se granice katoličke Bavarske u hagiografskim djelima protezale na područje „velike Bavarske“ iz 8. stoljeća, kao i na okolne teritorije i nasljedne zemlje koje su kasnije bile u sastavu Bavarske.

Joachim Eibach u članku The Composite State in the Classic Narratives of Ranke, Droysen and Hintze: Regional Identity in 17th-century Prussia between Brandenburg and Poland (167. – 192. str.) raspravlja o regionalnome identitetu stanovništva Zapadne i Istočne Pruske s obzirom na veze s Brandenburgom i Poljskom. Analizirajući djela njemačkih povjesničara iz 19. stoljeća, autor je istaknuo njihovu retoriku njemačke nacionalne ideologije. Suprotno tome, ocijenio je da granica između Pruske i Poljske, unatoč jasnim znakovima razgraničenja, nije imala vojni karakter, već je bila središte kulturnoga transfera i ekonomskih veza međugraničnoga stanovništva. Štoviše, granica s Poljskom je bila otvorenija nego ona s Brandenburgom.

U istim okvirima kreće se i istraživanje regionalnoga identiteta na području Schleswig-Holsteina koje je predstavio Thomas Riis u članku Regional Identity in a German Frontier Province: the Land of Schleswig-Holstein (193. – 210. str.). Povijesne veze Schleswig-Holsteina s Njemačkom i Danskom, kao i kompleksni identitet tamošnjega stanovništva analiziran je kroz tri ključna povijesna događaja – pobunu iz 1848. – 1851. godine, ustav iz 1849. godine i sporazum između Bona i Kopenhagena iz 1955. godine. Obzirom na važnost socio-kulturne percepcije granica, multikulturni identitet stanovništva sagledan je kroz jezične osobitosti, narodnu tradiciju i pitanje nacionalnosti.

Wendy Bracewell u članku The Historiography of the Triplex Confinium: Conflict and Community on a Triple Frontier, 16th–18th centuries (211. – 228. str.) razmatra karakter Triplex Confiniuma kroz religijske i etničke podijele, socio-ekonomske antagonizme, gerilske prepade i vojni sistem koji je ustrojen u pograničnim zonama. U analizi društvenih obrazaca na granici između Mletačke Republike, Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva, posebna pažnja posvećena je specifičnom identitetu pograničnoga vlaškog stanovništva. Ističući nacionalni i jednostrani pristup hrvatske, srpske i bošnjačke historiografije, autorica nastoji potaknuti komparativni i sveobuhvatni pristup u istraživanju Triplex Confiniuma, a u tom kontekstu istaknut je značaj međunarodnoga projekta koji je pokrenuo hrvatski povjesničar Drago Roksandić.

Dodatni uvid u habsburški obrambeni sustav prema Osmanskome Carstvu pružio je Wiliam O’Reilly u prilogu Border, Buffer and Bulwark. The Historiography of the Military Frontier, 1521–1881 (229. – 244. str.). Autor je detaljno predstavio svrhu i složenu organizaciju Vojne krajine, obveze i privilegije krajišnika, njihove posjedovne odnose i trgovačke aktivnosti, društveno raslojavanje i zloupotrebe, kao i postupne upravne reforme Bečkog dvora. Ispitujući posebnu ulogu Vojne krajine i okolnosti vojničkoga života, autor je zaključio da je vjerska podijeljenost izoliranoga krajiškog stanovništva dovela do snažnoga jačanja nacionalne svijesti koja je svoj odraz imala i tijekom Domovinskoga rata. Među historiografijom Vojne krajine, autor je zamijetio nedostatak istraživanja temeljenih na osmanskim izvorima i ocijenio da buduće studije trebaju izaći izvan okvira uskih nacionalističkih interesa.

Hermann Wellenreuther u članku ‘Enclave’ and ‘exclave’ on the North American Revolutionary Frontier: Scönbrunn and Welhik Thuppeck (245. – 274. str.) ispituje lokaciju, percepciju i ponašanje stanovništva u moravskim naseobinama u današnjoj državi Ohio, koje po svojem karakteru nisu pripadale ni europskome ni indijanskome kulturnom krugu. Moravski misionari su uspostavili niz pravila o kulturnom, političkom, moralnom i religijskom ustroju u indijanskim naseobinama. U tom kontekstu autor rekonstruira odnos i interakciju domorodačkoga stanovništva s europskim došljacima, te pri tome ističe da je njihov odnos u historiografiji obilježen dominacijom i okrutnošću bijelaca koji je kulminirao istrebljenjem Indijanaca, premda se međugranični odnos može sagledati i iz perspektive njihove suradnje.

O umjetno stvorenim američkim granicama raspravlja Claudia Schnurmann u članku Frontiers, Landscape and Ideology in the 19th-century USA: the Yosemite (275. – 300. str.). Autorica analizira ideološke i političke razloge koji su doveli do podizanja doline Yosemite na status nacionalnoga parka. Pri tome zaključuje da je europsko negiranje američkoga povijesnog identiteta, drevnih spomenika i kulturne baštine, dovelo do toga da je Yosemite park zbog svojega graničnog položaja, stare biološke strukture i povezanosti s američkim domorodačkim stanovništvom postao simbol američkoga nacionalnog identiteta.

Zahvaljujući širokoj europskoj i američkoj perspektivi, tematskoj raznolikosti i revizionističkome pristupu, predstavljena knjiga značajan je doprinos povijesnom i kulturološkom istraživanju fenomena granica i pograničja.

Ruža Radoš

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)


MacGregor Konx, Williamson Murray, ur., The Dynamics of Military Revolution 1300-2050, Cambridge University Press, 2001.

Istraživačku revoluciju u proučavanju vojne povijesti srednjeg i ranog novog vijeka pokrenula je sredinom 20. stoljeća teza Michaela Robertsa o tzv. vojnoj revoluciji – promjeni tehnike ratovanja koja je imala dalekosežne posljedice na brojne političke, društvene i druge odnose i procese. Navedena teza stvorila je konceptualni okvir i susljedno veliki istraživački zamah koji je producirao brojne rasprave o srednjovjekovnom i ranonovovjekovnom ratovanju, a ovaj je zbornik doprinos rečenom. Zbornik radova se uz uvod i zaključak iz pera urednika sastoji od osam studija slučaja koji razmatraju koncept vojne/ih revolucije/a odnosno promjena i inovacija u svim aspektima ratovanja (oružje, logistika, hijerarskija, struktura, strategija, taktika…). Kroz duži vremenski period prikazan je razvoj i „vojne“ prekretnice na primjeru engleske, francuske, američke, pruske i njemačke vojske. Clifford Rogers u radu „As if a new sun had arisen“: England’s fourteenth-century RMA analizira promjene u načinu ratovanja u vrijeme Edwarda III. koje su rezultirale formiranjem Engleske kao vodeće vojne sile u Europi. Navedeno je, prema Rogersu, bila posljedica nekoliko čimbenika i njihovog zajedničkog djelovanja. U prvom redu ističe promjene u ratnim taktikama, tehnikama te razvoj oružja (dugog luka). Posebice ističe i ulogu sposobnih vojskovođa, ali i disciplinu vojnika i poštivanje hijerarhije. John A. Lynn autor je rada Forging the Western army in seventeenth-century France koji u središtu istraživačkog interesa stavlja vojni razvoj Francuske u vrijeme Luja XIV. Analizira utjecaj novog te doradu postojećeg oružja (kremenjača, bajuneta, topovi) na sastav i taktiku vojnih postrojbi te raspravlja u kojoj su mjeri navedene inovacije mogle biti implementirane u vojne sustave. S druge strane, ističe da su na promjene u sedamnaestostoljetnom francuskom ratovanju više utjecale institucionalne, kao i promjene samih koncepata ratovanja, nego tehnološke inovacije. Francuska revolucija tema je rada Macgregora Knoxa Mass politics and nationalism as military revolution: The French Revolution and after. Autor ističe važnost Francuske revolucije koja je, kao što je u radu naglašeno, promijenila način ratovanja u Europi i to podjednako po pitanju strategije i vojnih operacije, kao i po pitanju logistike i vojne taktike. Naglasak je posebice stavljen na inovacije koje je u vojsku uveo Napoleon Bonaparte. Problematiku vojne revolucije van europskog kontinenta prezentirao je Mark Grimsley radom Surviving military revolution: The U. S. Civil War. Autor propitkuje nekoliko ustaljenih teza koje su obilježile istraživanje američkog građanskog rata: modernizacija oružja, iskorištavanje tekovina industrijske revolucije te uništavanje neprijateljskih posjeda. Prema njegovom mišljenju prevagu u ratu donijelo tzv. mass politics koju povezuje s mobilizacijom velikog broja vojnika te uvođenje novih fiskalnih nameta. The Prusso-German RMA, 1840–1871 rad je Dennisa E. Showaltera, koji prikazuje specifičnosti razvoja pruske vojne sile u drugoj polovici 19. stoljeća. Kao i u prethodnim primjerima slučaja, autor ističe napretke i inovacije koje su formirale prusku vojnu silu nakon revolucije 1848. godine. Holger H. Herwig u radu The battlefleet revolution, 1885–1914 u centru istraživanja stavlja pomorske flote i revoluciju u tehnologiji u izgradnji ratnih brodova. Pri tom posebice ističe specifičnosti razvoja britanske, njemačke i američke flote. Moderan način ratova i Prvi svjetski rat tema su rada Jonathana B. A. Baileya The First World War and the birth od modern warfare. Kronološkim pregledom bitaka i vojnih sukoba tijekom Prvoga svjetskog rata, autor prikazuje brojne načine i modele kojima je početak 20. stoljeća i navedeni rat označio početak modernog ratovanja (three-dimensional conflict). Autor posljednjeg rada May 1940: Contingency and fragility of the German RMA je Williamson Murray. Kao što i sam naslov sugerira, autor vrlo detaljno raščlanjuje temelje odrednice vezane uz događaje iz svibnja 1940. godine koji su u konačnici rezultirali padom Francuske. Zaključak zborniku radova (Future behind us) dali su urednici MacGregor Konx i Williamson Murray.

Maja Katušić

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)

dynmilrev


 

 

naslovnica-dem-grada

 

Richard Lawton, Robert Lee, Population and Society in Western European Port-Cities c. 1650 – 1939, Liverpool University Press, 2002.

Zbornik radova Population and Society in Western European Port-Cities koji su uredili Richard Lawton i Robert Lee okuplja deset izvornih radova koji prikazuju i analiziraju demografsku dinamiku stanovništva zapadnoeuropskih lučkih gradova. Cilj zbornika jest proširiti saznanja o demografskim i društveno-ekonomskim obilježjima lučkih gradova koji su sredinom 19. stoljeća činili gotovo 40 % najvećih svjetskih gradova s ​​više od 100 000 stanovnika. U uvodnom radu Port Development and the Demographic Dynamics of European Urbanization urednici uvode pojam lučkog grada te razrađuju teorijski okvir demografskih, društvenih i ekonomskih karakteristika istog. Tako su glavna obilježja lučkog grada (koji dominira europskim demografskim rastom u ranomodernom i modernom dobu) visoke stope nataliteta, visoki udio rizika od epidemijskih zaraza (i visok mortalitet), ovisnost o migracijskim tokovima te visok udio povremene i nekvalificirane radne snage koja je ovisila o sezonskim i cikličkim poslovima.

Istraživačka pitanja razrađena kroz navedeni teorijski obrazac prezentirana su kroz deset studija slučaja: Glasgow (Industrialization and Demographic Change: A Case Study of Glasgow, 1801 – 1914), Genova (The Population Dynamics and Economics Development of Genoa, 1750–1939), Liverpool (The Components of Demographic Change in a Rapidly Growing Port-City: The Case of Liverpool in the Nineteenth Century), Malmö (The Mortality Development of a Port-Town in a National Perspective: The Experience of Malmo, Sweden, 1820–1914), Trst (Population Dynamics and Economic Change in Trieste and its Hinterland, 1850–1914), Portsmouth (The Admiralty Connection: Port Development and Demographic Change in Portsmouth, 1650–1900), Bremen (The Port-City Legacy; Urban Demographic Change in the Hansestadt Bremen, 1815–1910), Hamburg (Changes in Population Development, Urban Structures and Living Conditions in Nineteenth-Century Hamburg), Nantes (Demographic Change and Social Structure: The Workers and the Bourgeoisie in Nantes, 1830–1848) i Cork (Population, Society and Politics in Cork from the Late-Eighteenth Century to 1900). Sve navedene studije detaljno analiziraju ranije spomenuta obilježja lučkog grada (jedan ili više njih) u obimu u kojem to omogućuju izvori te dosadašnja istraženost teme. Pri tome se najviše pozornosti daje razvoju demografskih (osobito migracija i smrtnosti) i ekonomskih čimbenika.

S obzirom na poteškoće u korištenju podataka na pojedinoj razini za proučavanje populacije velikih gradova, demografska analiza nužno ostaje u velikoj mjeri na ukupnoj razini, s izuzetkom rada o Bremenu. Autori prate urbane stope rasta, veličine stanovništva i područja koja su poslala migrante u gradove. Pojedini radovi detaljnije razrađuju urbanističke obrasce naselja, uključujući pitanja gustoće i društvene segregacije (Hamburg) ili utjecaj lučkih ekonomija na urbani prostor (Portsmouth). Na primjeru Nantesa detaljnije se raščlanjuju odrednice koje su povezane uz društvene odnose u lučkom gradu. Unatoč specifičnostima razvoja svakog pojedinog grada mogu se istaknuti i neki opći zaključci: pomorska trgovina bila je snažan čimbenik urbanizacije, a lučki gradovi služili su kao veza rastućeg svjetskog tržišta. Zbog izrazite fluktuacije ljudi i robe lučki su gradovi bili skloni povećanom riziku izloženosti, posebice zaraznim bolestima. Usporedno s tim prevladavanje povremenog rada, pretrpanosti stambenog prostora i lošeg stanovanja odgovorni su za visoku smrtnost. Trgovina, mogućnost zaposlenja pokrenula je velike migracije te je široka etnička slika te izloženost autohtone populacije također bila jedna od karakteristika lučkog grada. Zaključno, ovaj zbornik radova vrijedan je doprinos boljem razumijevanju demografskih trendova urbanih sredina te može poslužiti kao dobar temelj i metodološki predložak za daljnja demografska istraživanja prošlosti.

Maja Katušić

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)


 

Armeen und ihre Deserteure: vernachlässigte Kapitel einer Militärgeschichte der Neuzeit, hrsg. Von Ulrich Bröckling und Michael Sikora, Göttingen: Vandenhoeck und Ruprecht, 1998., 322 str.

Dezertiranje kao oblik vojnog neposluha, ali i ponašanje koje je u vojsci označeno kao nečasno, slabo je obrađivana tema, pa je knjiga, koja je predstavljena u ovom prikazu, zanimljiv doprinos proučavanju navedene teme. U knjizi se obrađuje pojava dezertiranja od 16. stoljeća pa sve do 90-ih godina 20. stoljeća. Kroz jedanaest članaka različitih autora prikazana je pojava dezertiranja u različitim vojnim i političkim sustavima. Vrlo detaljno i na mnogim konkretnim primjerima pokazani su uzroci dezertiranja. Oni su se kroz povijest mijenjali, a ovisili su o uvjetima vojne službe, o pojedincu samom, njegovim osobnim afinitetima, promišljanjima, ali i kontaktu s civilnim stanovništvom, o ideološkim utjecajima i drugim razlozima. Načini dezertiranja također su na konkretnim primjerima detaljno prikazani kao i posljedice koje su za taj svoj čin dezerteri snosili. Tako je u nekoliko tekstova težište stavljeno na zakonske odredbe protiv dezertera, iako je obrađena i pojava tzv. General-pardona, tj. pomilovanja dezertera. Kroz pojedine tekstove prikazana je percepcija dezertera među civilnim stanovništvom, utjecaj medicine na percepciju dezertera te kako su dezerteri sami precepirali čin kojeg su poduzeli. Utjecaj države, ali i pojedinih političkih sustava na vojsku, a time i na pojavu dezertera također su značajne teme, koje su u ovim tekstovima obrađivane kao i analiza pojava dezertera u pojedinim rodovima vojske te u vojnoj hijerarhijskoj ljestvici. Ovako sistematičnim istraživanjem pojave vojnih bjegunaca, osim što je dana vrlo pregledna i nadasve zanimljiva slika o uzrocima, načinima i posljedicama dezertiranja uglavnom među njemačkim vojnicima, otvorene su i mogućnosti za njezino daljenje istraživanje. Za hrvatsku historiografiju ova knjiga može biti dobar poticaj za istraživanje iste teme te poslužiti kao komparativni sadržaj, koji može nadopuniti saznanja iz vlastite prošlosti.

Arijana Kolak Bošnjak

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)

 

51lmq3mptyl-_sx308_bo1204203200_


 

1001004010303790

 

The Thirty Years War: A Sourcebook, ur. Peter H. Wilson, Palgrave Macmillan, 2010, 350 str.

U izdanju izdavačke kuće Palgrave Macmillan 2010. godine izašla je zanimljiva edicija skupljenih i odrađenih povijesnih dokumenata relevantnih za razdoblje Tridesetogodišnjeg rata (1618.-1648.) koje je priredio i objavio poznati renomirani britanski povjesničar i profesor Peter H. Wilson. Knjiga predstavlja zbirku dokumenata koja pokrivaju sve aspekte proučavanja navedenog rata: od onih diplomatičkog tipa (poput raznih ugovora i državnih dokumenata, rasprava, diplomatske korespondencije, financijskih zapisa) do književnih djela i iskaza i zapisa suvremenika i direktnih svjedoka navedenog rata (poput zapisa i memoara raznih časnika i vojnika kao i civila, laika, svećenstva, te žena i muškaraca). Zbirka je koncipirana u vidu prijevoda isprava na engleski jezik reproduciranih u punoj izvornoj duljini teksta. Nakon popisa karata i pratećih ilustracija te kronologije događajnice, zbirka tematski započinje Uvodom (Introduction, str. 1-11), a slijedi poglavlje u kojem autor objašnjava političke i vjerske okolnosti i sliku Europe neposredno pred sam početak rata (Political and religious tension in the Empire after 1555, str. 6-12). Zatim slijedi autorova rasprava i propitivanje vjerske polarizacije Europe tijekom 17. stoljeća (Confessional polarisation? Protestant Union and Catholic League, str. 12-22) kao i davanje uvida u krizu Habsburške monarhije (Crisis in the Habsburg monarchy, str. 22-33.). U četvrtom poglavlju autor donosi detalje i izvore o Praškoj defenestraciji i pobuni čeških staleža kao početnom sukobu i događaju koji se smatra početkom Tridesetogodišnjeg rata (The Bohemian Revolt and its aftermath, str. 33-76). U petom poglavlju autor donosi pregled stanja u Španjolskoj i Nizozemskoj (Spain and the Netherlands, str. 76-84), a u narednom, šestom poglavlju prikazuje izvore i stanje na bojištu u zapadnoj i sjevernoj Njemačkoj u prvoj fazi rata od 1621. do 1629. godine (The War in Western and Northern Germany 1621-9, str. 84-100). Naredna poglavlja se bave uspjehom katoličkih snaga u ratu (The Catholic Ascendancy, str. 100-182) te shodno tome (neuspjelim) pokušajem restitucije katoličkih uvjeta posjedovanja zemlje i sprječavanja sekularizacije Ediktom o restituciji 1629. godine kojim se težilo poništiti odredbe Augsburškog mira iz 1555. godine (The Edict of Restitution 1629, str. 113-120). Kronološki prateći događajnicu rata, slijede poglavlja i popratni dokumenti o vojnoj intervenciji Švedske i kralja Gustava Adolfa II. u razdoblju od 1630. – 1635. godine (Swedish Intervention, str. 120-144) te jednoj od najvećih tragedija rata – razaranju protestantskoga grada Magdeburga 1631. godine od strane katoličkih snaga (The Destruction of Magdeburg, 1631, str. 144-170). Jedanaesto poglavje obrađuje dokumente vezane uz povlačenje Švedske iz rata (Sweden’s Search for Security and Reward, 1631-5, str. 170-182) kao i one vezene uz drugi angažman Wallensteina na mjesto vrhovnog generala katoličkih snaga (Wallenstein’s Second Generalship 1632-4, str. 182-193). Slijede poglavlja o miru u Pragu 1635. godine kojim je popisan prekid sukoba između cara Ferdinanda II. i izbornog kneza Saske (The Peace of Prague, 1635, str. 193-209) kao i dokumenti o ratnim zbivanjima i politici u završnim desetljećima rata (War and Politics, 1635-40, str. 209-223). Naredna poglavlja donose zanimljive dokumente vezane uz vojnu organizaciju i ratnu ekonomiju (Military Organisation and the War Economy, str. 223-251), kao i uz osobna iskustva sudionika i svjedoka rata (Experience, str. 251-278). Završna poglavlja donose shodno događajnici najbitnije dokumente i pregled završnih mirovnih pregovora i dogovora (Peace Making 1641-8, str. 278-303), o kraju rata i zaključivanju Vestfalskog mira 1648. godine (The Peace of Westphalia, str. 303-324), kao i o implementacijskoj proslavi navedenog mira (Peace Implementation, Celebration and Commemoration, str. 324). Na kraju knjige autor donosi vodič i upute za daljnje čitanje izvora i proučavanje Tridesetogodišnjeg rata (Guide to Further Reading, str. 334-339) te kazalo. Obzirom na navedeno, knjiga predstavlja nezaobilazan rad i djelo za uvođenje čitatelja i novih istraživača u političke i vojne događaje koji su oblikovali tijek rata, a kako se radi o prijevodima dokumenata na engleski jezik proširuje se raspon potencijalnih istraživača Tridesetogodišnjeg rata čiji su dokumenti većinom pisani na mnogima nepristupačnom njemačkom jeziku.

Vedran Klaužer

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)


Brendan Simms, Europa. Borba za nadmoć od 1453. do danas, prevoditelj Emil Heršak, Mate d. o. o. Zagreb 2016., 655 str.

Brendan Simms, profesor povijesti međunarodnih donosa na Sveučilištu Cambridge, pripada skupini globalno utjecajnih povjesničara koji svojim radovima potiču i razvijaju živahne rasprave. Nakon četiriju knjiga, koje su se bavile različitim temama – borbi za nadmoć u Njemačkoj (1779.­–1850.), usponom i padom Prvoga Britanskog Carstva, humanitarnom intervencijom te nama najbližoj o političkom odnosu Velike Britanije prema Bosni i Hercegovini 1990-ih, u kojoj je sustavno razobličio ne baš dolično ponašanje Londona prema ratnim zbivanjima (Najsramniji trenutak: Britanija i uništavanje Bosne) – Simms se okrenuo još širemu području istraživanja. Tako je u knjizi, koju ovdje ukratko prikazujemo, nastojao sustavno protumačiti ponašanje velesila u Europi tijekom duljega razdoblja, čak pet stoljeća, da bi pokazao kako su se one neprestano nalazile u međusobnom natjecanju ne bi li na taj način ostvarile svoje ambicije i ovladale tim prostorom. U skladu s tom karakteristikom određivan je intenzitet međunarodnih odnosa sa znatnim utjecajem na izgled europskih društava. Zbog takvoga pristupa u ovoj knjizi prevladava analiza međunarodne politike kao jednoga interaktivnog sustava koji nadilazi pojedine sudbine manjih europskih zemalja i naroda. U tom smislu pojedini nacionalni pokreti sa svojim separatističkim težnjama ostali su na margini teme. Konačno, obrada teme nije se mogla zadržati unutar europskih granica zbog sudjelovanja njezinih država u izgradnji globalnog imperija, kao što ni primjeri Osmanskoga Carstva i Rusije ne zaobilaze njihov euroazijski status, a isto tako ni Sjedinjene Američke Države sa svojim republikanskim sustavom i unijom iskovanom u građanskom ratu nije zanemaren u sagledavanju istaknutoga problema istraživanja.

Knjiga kronološki počinje s padom Konstantinopola i sloma Bizantskoga Carstva, koji po autorovu sudu označuju „početak moderne europske geopolitike“ i duboke promjene širom Europe. U tom smislu Simms osobito ističe utjecaje prodora Osmanskoga Carstva prema Zapadu i pojavu reformacije, koji ipak nisu sudbonosno utjecali na promjenu tradicionalne politike s obzirom na to da su neki od katoličkih korifeja europskih velesila u prvi plan i dalje stavljali geopolitičke interese, tako da se u stvaranju svojih savezništva nisu ustručavali od davanja potpore svojim vjerskim neistomišljenicima kako bi mogli poraziti ili omesti svoje katoličke protivnike, kao što je to bilo u slučaju kardinala Richelieua i njegove borbe protiv habsburške dinastije. Od tada se dugoročno uspostavio novi poredak, u kojemu do izražaja dolazi više različitih tipova država i imperija, od onih koje su imale status parlamentarnih monarhija do predstavnika despotstva i miješanih oblika državnih organizacija. U nizu slučajeva opisani su primjeri različitih saveza i koalicija, koji, kao što je već istaknuto, nisu slijedili načela solidarnosti prema svjetonazorima, nego su bili posljedica težnje za postizanjem hegemonije, širenja imperija i prevladavanja potrošenih modela upravljanja. Iz toga je zaključeno da su se kroz povijest izmjenjivali pobjednici i gubitnici, te da se stalno nametala borba za nadmoć koju je pratila neprestana razlomljenost Europe i niz pokušaja da se taj kontinent ujedini radi ostvarenja mira ili obrane od vanjskih prijetnji. U tom leži vrijednost ove knjige u kojoj je autor na tragu odlika velikih naracija prodro u pravo stanje europske politike u prošlosti, promatrajući neprestane težnje za ovladavanjem tokova na čitavom kontinentu. S druge strane, navedeni pristup ima i određene slabosti jer su zanemareni neki ekonomski elementi, poput transatlantske trgovine robovima.

Simmsova nit vodilja jest isticanje vanjske politike kao ključa za razumijevanje uspostave hijerarhijskog odnosa među državama i dosizanja statusa velesile. On polazi od tvrdnje da svaka ozbiljna država drži do svoje sigurnosti i zato kreira složenu politiku ponašanja prema svojim saveznicima i neprijateljima. Stoga su u prvom planu njegove analize diplomatski obrasci, koji su obilježili neprestana manevriranja. U tom kontekstu autor nije zaobišao ni utjecaje ratova koji su služili da se ostvari nadmoć, tako da su sve ambiciozne države nastojale povećati svoje vojne mogućnosti.

Nadalje, Simms osobitu pozornost posvećuje ispitivanju njemačke uloge u europskom sustavu, što je osobito istaknuto u nizu ocjena njegove knjige i iz nekih aktualnih povoda koji su u prvi plan stavljali poziciju Njemačke u sklopu Europske unije. Utjecaj Njemačke razmotrio je od njezina udjela u Svetom Rimskom Carstvu (percipiran kao commonwealth njemačkih država), konfederativnim savezima, Njemačkom Carstvu, Weimarskoj Republici, Trećem Reichu, podijeljenoj Njemačkoj nakon Drugoga svjetskog rata sve do ponovo ujedinjene zemlje nakon pada Berlinskoga zida. Pošavši od ocjene, zapravo parafrazirajuši Leibnizovu tvrdnju, da je riječ o strateškom središtu Europe u kojem su se neprestano presijecali interesi različitih aktera borbe za kontinentalnu premoć, stalno je imao na umu da je riječ o „vodećem bojištu u europskoj ideološkoj borbi“. U tom je smislu geografskoga determinizma njemački udio u borbi za europsku nadmoć povezan i s promišljanjima o ravnoteži sila. A ta je ravnoteža konačno narušena Bismarckovim trijumfom na bojnom polju kojim je stvorena „potpuno nova geopolitika, na temelju neovisne ujedinjene Njemačke, umjesto labave konfederacije pod međunarodnim nadzorom.“ Drugim riječima, otvoren je put novim političkim strategijama koje su vodile do izbijanja dvaju svjetskih ratova, u kojima su wilhelminska i nacional-socijalistička Njemačka imale istaknutu ulogu s poražavajućim ishodima. Ili još jednostavnije rečeno, dok su Nijemci bili slabi, bili su predmetom grabeži, a poslije su sa svojim jačanjem i sami postali ozbiljnom prijetnjom za druge Europljane, i to u ime same Europe. Gusti opis 20. stoljeća plastično potkrepljuje taj primjer, a napose se ističe onaj iz Drugoga svjetskog rata, kad Hitler tvrdi da je cilj njegova režima „stvaranje ujedinjene Europe“ koja je funkcionalna samo ako u njoj vodeću ulogu ima Njemačka kao jedina država sposobna da suzbije ekspanzivnu težnju boljševizma.

U završnom dijelu Simms ukazuje na trenutačne geopolitičke izazove, među kojima osobito ističe nove imperijalne ambicije Putinove Rusije – odnosno vraćanje prevlasti na području bivšega SSSR-a te stvaranje euroazijskoga ekonomskog bloka, bez dubljega sagledavanja utjecaja širenja NATO-a u posthladnoratovskom okruženju – kolebanje suvremene Njemačke u pogledu držanja primata u Europskoj uniji i propitivanje demokratskoga sadržaja u suvremenoj Europi.  On postavlja pitanja o budućnosti na koje ne nudi eksplicitne odgovore. Tako se iz perspektive vremena u kojoj je pisao svoju knjigu pita hoće li Eurozona preživjeti krizu koja ju je pogodila potkraj 2009., a mi danas znamo da se situacija u tom pogledu stabilizirala. Pod utjecajem dužničke krize on aludira i na preuzimanje povijesnoga angloameričkog modela po kojem bi prevladala „moćna unija s jakim središnjim ustanovama i zajedničkoj obrani“, što i nije posve izvjesno zbog neratificiranja Europskog ustava, pitanja usklađivanja sa strategijom NATO-a i u međuvremenu prihvaćenog izlaska Velike Britanije iz sastava Europske unije. Sa stajališta sigurnosti postavio je Simms pitanje i o potrebi Unije da se zbog vanjskih prijetnji širi prema istoku i jugu kako bi obuhvatila svoje prirodne granice, koje bi ujedno postale „nepropusne političke granice“. Takva opaska postaje realnom u kontekstu tzv. migrantske krize, jačanja euroskeptika i stvaranja novih Europljana iz redova muslimana. Sažimajući sve izazove, Simms tvrdi ono što su već mnogi rekli: Ili će Europska unija biti snažan međunarodni igrač ili će se naći u izoliranom položaju koji bi je mogao samo iznutra oslabiti i ponovo je vratiti u vrijeme kontinentalnih podjela. Problem može biti u tome što su u povijesti pojedine europske države bile glavne svjetske silnice, a da su mnoge od njih istodobno bile u suparničkim odnosima. Ne postoji li i u primjeru Azije dovoljno elemenata koji upućuju na duboke kontinentalne podjele, tako da s toga prostora ne mora stići prijetnja koje se toliko pribojavaju pojedini analitičari. Drugim riječima, teško je očekivati idealna rješenja o skladnim unijama i još k tomu uz pronalaženje nekih povijesnih obrazaca koji bi ih dodatno opravdavali.

U svakom slučaju Simms se prihvatio vrlo teškoga zadatka da u jednoj knjizi obradi golemu temu o visokoj politici europske povijesti tijekom više od pet i pol stoljeća. Zahvaljući velikoj erudiciji to mu je u dobroj mjeri i uspjelo. Složili bismo se s Noelom Malcolmom koji je u svom prikazu zapisao da će bez sumnje mnogi povjesničari imati različite prigovore na Simmsovu knjigu, ali svaki dobar povjesničar koji iznosi izvorne znanstvene rezultate mora se suočiti s neslaganjima, a u ovom slučaju riječ je o knjizi koja je vrijedna čitanja. Uspjelo mu je pokazati da se pojedine geopolitičke teme ponavljaju. Stoga je dobro da se one dobro upoznaju jer se jedino na taj način mogu lakše sagledati i suvremeni problemi.

Na kraju istaknimo još ponešto iz ove knjige. Prevoditeljeve opaske odnose se na pojedina terminološka objašnjenja vezana uz prijevod s engleskoga jezika, razjašnjenja nedovoljno preciznih tvrdnji ili iznošenja vrijednih dopuna, pa čak i ispravljanja nekih faktografskih propusta. Korekcije su dobrodošle, premda valja istaknuti da je i tu došlo do nepotrebnih previda, pa je tako zabilježeno da je Hrvatsko-ugarska nagodba donesena 1869., a „hrvatski državljni su izlazili iz zemlje s hrvatskim državnim putovnicima“, s čim se ne bi složili pravni povjesničari koji pišu samo o ugarskom državljanstvu i hrvatskoj zavičajnosti. Ili pak previdi poput opaske vezane uz otpadanje Hitlerovih saveznika po kojoj su u kolovozu 1944. Mladen Lorković i Ante Volić (!) skovali plan o prelasku NDH na pobjedničku stranu. Opaska se mogla staviti i na tvrdnju o stranama svijeta, kad Simss piše da su nakon Hitlerova osvajanja Kraljevine Jugoslavije uspostavljene „hrvatska marionetska država pod Antom Pavelićem na sjeveru, a srbijanska na jugu pod Milanom Nedićem“.

Stjepan Matković

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)

europa_mala_malasimms


 

 

guy-thewes-stande-staat-und-militar-versorgung-und-finanzierung-der-armee-in-den-osterreichischen-niederlanden-1715-1795

 

Guy Thewes, Stände, Staat und Militär. Versorgung und Finanzierung der Armee in den Österreichischen Niederlanden 1715–1795, Böhlau Verlag: Beč, Köln, Weimar, 2012., 391 str.

Guy Thewes u ovoj monografiji analizira odnos između vojske i državotvorstva u Austrijskoj Nizozemskoj tijekom 18. stoljeća, s posebnim osvrtom na njezin luksemburški dio. U uvodu napominje da su dosadašnja istraživanja, doduše, prepoznala taj odnos, ali je usprkos tome ostalo nedovoljno razjašnjeno kako je “upravo rat pokretao državni stroj”. Belgijska historiografija se u velikoj mjeri bavila pitanjima o nastanku države i birokracije s gledišta središnje uprave u Beču i Bruxellesu. Međutim, pri tome je uglavnom zanemareno da su se ti procesi ostvarili i pomoću staleških struktura. Državni su staleži bili odgovorni za odobravanje i podjelu izravnih poreza, a na mnogim mjestima i za njihovo naplaćivanje.
Prvo je poglavlje usredotočeno na geopolitičku važnost Austrijske Nizozemske. Belgijske su pokrajine nakon 1750. postale značajno tržište kapitala Habsburške Monarhije i tijekom Sedmogodišnjeg rata one su snosile velik dio tereta rata osiguravajući i vojnike i novac. Thewes u svezi s time zaključuje da Habsburgovci nisu zanemarivali belgijske pokrajine, već su ih smatrali vrijednim predmetom za razmjenu.
Tvrđavama Austrijske Nizozemske bavi se drugo poglavlju. Za gradnju utvrda nije postojao fiksni proračun, tako da je novac koji je bio potreban za njihovo podizanje i održavanje podmiren iz sredstava koji su bili predviđeni za vojnu opskrbu i održavanje državnih službenika. U drugoj polovici 18. stoljeća financijska se situacija popravila, jer Monarhija više nije trebala financirati nizozemske utvrde, a istovremeno se oporavilo i stanje gospodarstva. Utvrde Austrijske Nizozemske gubile su u vojno-strateškom pogledu na važnosti i car Josip II. odlučio je razvojačiti sve južne nizozemske gradove, osim Antwerpena i Luksemburga.
U trećem poglavlju autor razmatra sastav stalne vojske u Austrijskoj Nizozemskoj, vojnu reformu 1725. godine, dezerterstvo i periodične mjere za povećanje broja novaka. Pri tome posebno ističe razlike u planiranim i stvarnim brojkama te ukazuje na visoku stopu dezerterstva i sa time povezani veliki trošak novačenja. Negira, međutim, činjenicu da brojni stanovnici belgijskih provincija od samog početka nisu stupili u habsburšku službu, već su služili stranim vladarima.
Četvrto poglavlje posvećeno je strukturi i djelovanju vrhovne vojne uprave i njezinim odnosima sa civilnim vlastima. Oni su osobito u prvoj polovici 18. stoljeća često vrlo loše međusobno surađivali. Komunikacija između različitih vlasti poboljšala se tek nakon Rata za austrijsko nasljeđe kada je Beč opunomoćenog ministra postavio za voditelja cijele uprave. Tu podređenost vojnih vlasti civilnim vlastima kasnije je, međutim, ponovno ukinuo car Josip II.
Peto poglavlje bavi se vojnim rashodima koji su činili oko 65 posto ukupne državne potrošnje. Ostaje, međutim, nejasno jesu li belgijska područja stečena 1715. godine mogla biti integrirana u financijski i vojni sustav Habsburške Monarhije. Autor jedino konstatira da su vlasti na svim upravnim razinama preuzele zadatke iz sfere vojske i pokazuje da su prihodi namijenjeni vojsci prikupljeni nejednakomjerno i netransparentno. Iako je, na primjer, zakonom bilo predviđeno da sva vojna plaćanja prođu kroz ratnu blagajnu, to u Austrijskoj Nizozemskoj nije bilo tako, već je Financijsko vijeće izdvajalo subvencije u civilne svrhe. Porezi koje su staleži odredili za vojne subvencije mijenjali su se iz godine u godinu. Thewes u ovom poglavlju vrlo dobro pokazuje složenost sustava prikupljanja, upravljanja i distribucije poreznih davanja za vojsku.
Opskrba vojske je glavna tema šestog poglavlja. Thewes pokazuje kako je sustav održavanja u Austrijskoj Nizozemskoj ovisio o vladinom ugovoru s glavnim poduzetnikom. Tako su, na primjer, određene fiksne cijene u tajnim dogovorima između dobavljača, glavnog poduzetnika i ratnog povjerenstva, odnosno generalkomande. Napori Financijskog vijeća da se suprotstavi ovom fiksiranju cijena i stvaranju monopola nisu uspjeli upravo zbog vojnih vlasti. Visoke su cijene bile u interesu časnika, jer je glavni poduzetnik opskrbu u naturi mogao isplatiti u gotovini. Iz perspektive države, korištenje privatnih poduzetnika bilo je atraktivno jer se opskrba na taj način zapravo unaprijed kreditirala.
U sedmom se poglavlju analizira sudjelovanje državnih staleža u vojnoj opskrbi na razini pokrajine i to na primjeru Vojvodstva Luksemburg. Rat za austrijsko nasljeđe doveo je čak do privremenog povlačenja države, kada je Beč utjerivanje poreznih prihoda prepustio luksemburškim staležima, tako da bi oni mogli koristiti poduzetnike za opskrbu vojnika. No, uslijed toga ojačala je veza između staleža i kneževske državne uprave. U drugoj polovici 18. stoljeća, središnja je vlast reagirala na protivljenja luksemburških staleža protiv uvođenja zemljišnih knjiga (1766.) uvođenjem jače kontrole uz pomoć “Povjerenstva za upravne i porezne poslove”, osnovanog 1764. Godine u Bruxellesu.
Osmo poglavlje posvećeno je interakciji staleža, institucija središnje vlasti i vojske na primjeru krize koju je 1770./71. godine pokrenuo porast cijena žitarica. Na prijedlog staleža, tada su među civilnim stanovništvom podijeljene zalihe brašna iz skladišta tvrđava. Vlada i vrhovno zapovjedništvo vojske rasporedili su dijelove vojske izvan pokrajine te su malo pomalo uklonili poduzetnike kao kupce s tržišta, dozvoljavajući im da vojsku opskrbljuju uz pomoć zaliha iz tvrđava.
Guy Thewes u zaključku ponovno naglašava financijsko-političko značenje belgijskih pokrajina za Habsburšku Monarhiju. Luksemburški slučaj pokazuje da je središnja državna vlast ovisila o staležima kako bi prodrla na srednju i lokalnu razinu. No, slučaj Luksemburga gdje je sve veća centralizacija uglavnom odvijala vrlo harmonično, treba usporediti s iskustvima ostalih provincija i to prije svega s Brabantom, Flandrijom i Hainautom koji su imali veću autonomiju i koji su bili spremniji za obranu svojih prava i povlastica.
Austrijska je Nizozemska uglavnom ostala područje “ograničenog državotvorstva”, koju je obilježila privatizacija vojne opskrbe te složeni procesi pregovaranja između staleža, središnje vlasti i vojske. Iako Thewes naglašava ulogu pokrajinskih staleža kod financiranja i opskrbe vojske, u svojoj se analizi jedva posvetio lokalnim praksama staleža kod prikupljanja poreza. Isto se odnosi i na unutar-staleške kontroverze i rasprave, tako da na kraju ipak prevladava slika o središnjoj državnoj upravi. Sve u svemu, međutim, autor je uspio napraviti vrlo vrijednu i zanimljivu analizu teme koja je do sada uglavnom bila zanemarena.

Alexander Buczynski

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)


 

Hans-Henning Kortüm ur., Transcultural Wars from the Middle Ages to the 21st Century, Akademie Verlag, München, 2006., str. 274.

Ovaj je zbornik radova nastao na temelju konferencije održane 2004. godine u Regensburgu koja je u prvom redu bila posvećena podudarnostima, a ne toliko razlikama, između srednjovjekovnih i modernih ratova. Kategorije transkulturalni i intrakulturalni sukobi služili su pri tome kao glavno polazište. Zbornik se sastoji od trinaest priloga koji su raspoređeni u šest blokova: i. uvod, ii. generalna tipologija transkulturalnih ratova, iii. pravila rata i rat bez pravila, iv. seksualno nasilje u ratovima, v. koncepti i stereotipi o neprijatelju i njihova funkcija te vi. protagonisti rata – pluralizam nasilja i njegov monopol.
Urednik Hans-Henning Kortüm u uvodu predlaže da se umjesto tradicionalne konceptualizacije ratova prihvaćaju nove kategorije i to “pet binarno strukturiranih parova suprotnosti”: javno / privatno, simetrično / asimetrično, regularno / iregularno, ograničeno / ukupno te transkulturalno / intrakulturalno.
Prvi autor drugog bloka Stephen Morillo analizira srednjovjekovni europski rat, nudeći pri tome topologiju transkulturalnog ratovanja. On razlikuje interkulturne sukobe od subkulturnih sukoba, pri čemu svaku od njih karakteriziraju različite razine suzdržanosti i prenosivosti. Analizirajući europski kasniji srednji vijek, Michael Prestwich tvrdi da tada nije bilo interkulturalnog ratovanja u opsegu prethodnih stoljeća, ali da se rat često pojavio u interkulturalnim pojmovima kao rezultat razvoja nacionalnih stereotipa. Bernhard Kroener smatra da je uspostava europskog sustava država dovela do toga da čak i sukobi s Rusijom i Osmanskim Carstvom stječu karakter intrakulturalnih sukoba, o čemu se, međutim, može raspravljati. On tvrdi da je izraz „masakr“, kao nezakonit čin protiv nekoga koji se ne može braniti pod jednakim uvjetima, potječe od sredine 16. stoljeća kad su se konačno počeli razlikovati sukobi i ratovi. Hew Strachan u vrlo opširnom radu raspravlja o primjenjivosti kulturnih pristupa u istraživanju rata pri čemu posebno kritizira rad Victora Davisa Hansona. Strachan tvrdi da je Japan tijekom Drugog svjetskog rata podigao vojnu kulturu na takvu razinu da je izgubila inherentnu umjerenost.
U trećem bloku Matthew Strickland argumentira da su u srednjovjekovnom ratu granice suzdržanosti definirane kulturom i vjerom te da se istoznačnost u vojnoj tehnologiji može smatrati jednim od najvažnijih čimbenika u razvoju i primjeni običaja rata u transkulturalnim neprijateljstvima. Martin van Creveld u kratkom osvrtu uspoređuje odnos prema zarobljenicima tijekom Američkog građanskog rata sa slučajem zarobljenog europskog kršćanina koji je bio zatočen u Sudanu između 1887. i 1898. godine. On smatra da je u SAD-u najvažnija činjenica koja se odnosi na sudbinu zarobljenika bila ta da se nisu smatrali kriminalcima, iako je pri tome propustio napraviti distinkciju između odnosa prema bijelim, odnosno crnim zarobljenicima.
Corinne Saunders u četvrtom bloku analizira seksualno nasilje u srednjovjekovnim ratovima u Europi. Ona ističe da je uvođenje žena u muški svijet ratovanja u srednjovjekovnom pisanju dovelo do niza vrlo snažnih suprotstavljenih slika koje su bile ključne za prikaz rata u srednjovjekovnoj književnosti. Tako se nasuprot muškaraca koji su aktivno sudjelovali u bitkama nalazila statična vrijednost žena koje su čekale, plakale i patile. Aktivnoj prijetećoj pohoti neprijatelja suprotstavljena je nedostižna, mirna čestitost djevice. Birgit Beck-Heppner naglašava da je obzirom na postojeće stanje istraživanja vrlo teško ocijeniti seksualno nasilje u transkulturalnim ratovima, a posebno je teško analizirati specifičan utjecaj rasističkih obrazaca na pojavu i značenje tog nasilja. Zbog nedostatka empirijskih rezultata za razne ratove i oružane sukobe zasad nije moguće čak ni formuliranje neke glavne teze u svezi s time. Tako čak nije moguće utvrditi je li se taj ratni zločin više pojavi u transkulturalnim nego intrakulturalnim ratovima.
U petom bloku Hannes Möhring argumentira da kršćanski koncept muslimana kao neprijatelja nije doveo do kontinuirane vojne agresije tijekom križarskih ratova. Ni papina zabrana da se trguje oružjem i drugom ratnom opremom s muslimanima nije bila djelotvorna. Brzo nakon uspostave križarskih državica sklopljeni su sporazumi pak čak i savezi između križara i islamskih vladara. U tim državicama nisu progonjeni ni Židovi ni muslimani, a negdje su postojale čak i džamije. No, to se navodi samo u arapskoj građi, ne u izvorima na latinskom jeziku. Michael Hochgeschwender u svom prilogu analizira različite slike o neprijatelju u američkom građanskom ratu. Njegova je glavna teza da se prihvaćanje slika o neprijatelju koje su stvorili vlada Unije i spontano organizirane grupe u potpunosti temeljilo na interesima i stereotipima koji su već odavno dominirali u američkom društvu. Autor nadalje pokazuje, da su postojale različite slike o neprijatelju ovisne o različitim društvenim, etničkim i vjerskim skupinama.
Andrew Ayton u šestom bloku temeljito razmatra središnju temu ovog zbornika u kontekstu europskih i osmanskih sukoba od trinaestog do šesnaestog stoljeća. On vrlo dobro ističe da u transkulturalnoj sferi djelotvorni vojni odgovori obično nisu značili pobjeđivanje protivnika u njegovoj igri, već mijenjanje pravila te igre, ako ne i same igre. Glavne promjene u “vojnom stilu” nisu se dogodile zato jer su transkulturalni suparnici imitirali jedni druge, već zato jer su se vojne institucije od postanka pa do njihova kraja, u osnovi temeljile na vrlo specifičnim – različitim – društvenim, kulturnim i političkim okolnostima. Daniel Hohrath u zadnjem prilogu ovog zbornika analizira ulogu vojnika i plaćenika u transkulturalnim ratovima tijekom novoga vijeka. Budući da je raspoređivanje vojski sastavljenih od vojnih obveznika kao i modernih profesionalnih vojski u velikoj mjeri ovisilo o javnom mišljenju, barem u demokratskim sustavima, većina europskih država bila je sklonija korištenju profesionalnih vojnika ili čak posebnih postrojbi sastavljenih od plaćenika izvan Europe. Druga je opcija bila sastavljanje posebnih postrojbi za vođenje transkulturalnog rata, čiji su pripadnici regrutirani među stanovništvom osporavanih ili susjednih regija, tako da su u etničkom ili kulturnom pogledu bliski neprijatelju ili čak pripadaju skupinama koje su u dobrom odnosu s neprijateljem. Na taj se način donekle uklanjaju kulturne granice između zaraćenih strana, jer se ratom uglavnom bave pripadnici iste kulture, pa u tom smislu čak nije više riječ o transkulturalnom ratu.

Alexander Buczynski

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)

 

hans-henning-kortum-ur-transcultural-wars-from-the-middle-ages-to-the-21st-century


Peter H. Wilson, Europe’s Tragedy, Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press, 2009., 997 str.

Knjiga Europe’s Tragedy koja je 2009. godine izašla u izdanju Sveučilišta Cambridge, autora Petera H. Wilsona predstavlja prvu modernu sintezu povijesti Tridesetogodišnjeg rata (1618.-1648.) pisanu egleskim mjezikom. Na skoro tisuću stranica ove sinteze popraćene kartama, planovima bitaka, ilustracijama i tablicama, genealoškim stablom Habsburgovaca te opaskama o tečajnim listama onovremenih novaca i valuta 17. stoljeća, autor donosi pregled jednog od najvećih i najtragičnijih konflikata održanih na prostoru Europe.

Autor je knjigu podijelio u tri velike cjeline unutar kojih se u više potpoglavlja obrađuju relevantne teme. Prvu cjelinu naziva Počeci (Beginnigs) čini osam poglavlja od kojih prvo čini Uvod (Introduction, str. 3-12) gdje autor uvodi čitatelja u problematiku Tridesetogodišnjeg rata, ukazujući na početni događaj rata tzv. Prašku defenestraciju 1618. godine te razne povijesne intrepretacije rata. U drugom poglavlju (Trouble in the Heart of Christendom, str. 12-49) donosi se pregled političkog i vjerskog stanja u Carstvu, opisuje konfesionalizacija te donosi usporedba vjerskih i carskih zakona. Naredno poglavlje govori o Habsburškoj kući (Casa d’Austria, str. 49-76), donosi pregled njihovih posjeda, zatim raspravlja o staležima i konfesiji te oživljavanju i preporodu katolika. Četvrto poglavlje (The Turkish War and its Consequences, str. 76-115) govori o stoljetnom ratu Habsburgovaca s Osmanlijama, o nasilju Osmanlija i načinima ratovanja, zatim o Dugom turskom ratu (1593.-1606.), te svađi i razmiricama Habsburgovaca, dok peto poglavlje (Pax Hispanica, str. 116-167) govori o španjolskoj lozi Habsburgovcaca te višegodišnjim sukobima istih s Nizozemskom. Šesto poglavlje (Dominium Maris Baltici, str. 168-196) donosi pregled stanja i odnosa snaga na Baltiku između Danske, Švedske s podijeljenom vladajućom kućom Vasa te Poljsko-litvanske unije. Sedmo poglavlje (From Rudolf to Matthias 1582-1612, str. 197-238) se vraća na prostore Carstva i habsburških zemalja te govori o vjerskom stanju, njemačkim prinčevima, konfesiji i carskoj politici do 1608. godine, o Uniji i Ligi 1608-1609. godine, te krizi Julich-Cleves 1609-1610. godine odnosno o državnom stanju u razdoblju od vladanja cara Rudolfa II. (1576.-1612.) do cara Matije (1612.-1619.). Osmo poglavlje (On the Brink?, str. 239-266) obrađuje događajnicu koja se smatra na samome rubu i početku konflikta i nadolazećeg ratnog sukoba, a govori o vladanju cara Matije, Uskočkom ratu i habsburškom nasljeđivanju u razdoblju od 1615.-1617. te o Palatinatu.

Druga velika cjelina naziva Sukob (Conflict) podijeljena u 12 poglavlja obrađuje sam tijek Tridesetogodišnjeg rata. Tako deveto po redu, a prvo ove cjeline poglavlje naziva (The Bohemian Revolt 1618-20, str. 269-314) obrađuje stanje u Češkoj od kraja 16. stoljeća do početka Tridesetogodišnjeg rata, stanje i status češkog plemstva i staleža, govori o pristašama Ferdinanda Falačkog i o bitci kod Bijele gore 1620. godine, te posljedicama prvog poraza protestantskih snaga u navedenoj bitci. Deseto poglavlje (Ferdinand Triumphant 1621-4, str. 314-347) govori o posljedicama uspjeha cara Ferdinada na prostoru Carstva i Palatinata, o protestantskim palatinima te usponu tamošnjih katoličkih snaga i pristaša. Naredno, jedanaesto poglavlje (Olivares and Richelieu, str. 362-384) govori o položaju, strateškim i političkim potezima Francuske pod vodstvom kardinala Richelieuea, dvanaesto (Denmark’s War against the Emperor 1625-9, str. 385-423) donosi pregled događajnice vezane uz sukobe Danske i Habsburgovaca u području Donje Saske, o generalu Wallensteinu te porazu Danske 1626.-1629. godine. Trinaesto poglavlje (The Threat of European War 1628-30, str. 424-458) donosi prikaz situacije na Baltiku, Nizozemskoj, Mantovi i LaRochelle, zatim govori o Ediktu o restituciji te izbornom kongresu u Regensburgu 1630. godine. Slijedeće poglavlje (The Lion of the North 1630-2, str. 459-511) govori o intervenciji Švedske u Tridesetogodišnjem ratu donoseći podatke o samoj Švedskoj, pozivima istoj od strane protestantskih snaga u Carstvu te zenitu uspješnosti navedene intervencije. Naredno, petnaesto poglavlje (Without Gustavus 1633-4, str. 512-553) govori o završnom razdoblju švedske intervencije nakon pogibije kralja Gustava Adolfa, o španjolskoj intervenciji i završnim radnjama i potezima generala Wallensteina, dok šesnaesto poglavlje (For the Liberty of Germany 1635-6, str. 554-587) donosi podatke o intervencijama kardinala Richelieuea, o zapadnom bojištu u razdoblu od 1635.-1636., sklapanju mira u Pragu 1635. godine te o obnovljenim naporima za postizanjem mira. Sljedeće poglavlje (Habsburg High Tide, str. 588-621) nastavlja donositi podatke o pat-poziciji zaraćenih strana i nastojanjima za promjenom situacije, a osamnaesto poglavlje (In the Balance 1641-3, str. 622-670) opisuje period francusko-švedskog saveza u ratu, ratovanju u Carstvu u razdoblju od 1641.-1643., krizi u Španjolskoj od 1635. do 1643. godine, te o bitkama u intervalu od 1637. do 1643. godine. Kronološki gledano iz strateškog pogleda razvoja daljnjeg tijeka rata naredno poglavlje (Pressure to Negotiate 1644-5, str. 671-708) opisuje događajnicu vezanu uz vestfalski kongres, francusku intervenciju u Njemačkoj, o pripadnosti Baltika Švedskoj, dok završno poglavlje (War or Peace 1646-8, str. 709-750) ove velike cjeline opisuje događaje završnih godina rata koji su doveli do konačnih mirovnih pregovora.

Treća i posljednja velika cjelina Posljedice (Aftermath) počinje poglavljem o vestfalskim mirovnim pregovorima (The Westphalian Settlement, str. 751-778), a nastavlja poglavljem o ljudskim i materijalnim gubicima Tridesetogodišnjeg rata (The Human and Material Cost, str. 779-821) i utjecajima istih na demografsku, ekonomsku i kulturološku sliku Europe. Završno poglavlje (Experiencing War, str. 822-851) govori o civilnim i vojnim odnosima tijekom rata te percepciji i kulturi i modalitetima prisjećanja na rat.

Uz sve navedeno i detaljno opisano, možemo samo reći da je ova knjiga neizostavan materijal za proučavanje kompleksnih odnosa i sukoba tijekom Tridesetogodišnjeg rata koju svaki ozbiljniji istraživač mora podrobno proučiti.

Vedran Klaužer

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)

europe-s-tragedy-a-new-history-of-the-thirty-years-war

 


 

szabobookcvr

Franz A. J. Szabo, The Seven Years War in Europe: 1756-1763, Routledge, London-New York, 2013., 512 str.

Kao dio edicije Modern Wars In Perspective, urednika H. M. Scotta i B. W. Collinsa koja donosi sinteze o ratovima ranomodernog razdoblja, 2013. godine u izdanju izdavačke kuće Routledge uzašla je knjiga Franza A. J. Szabo, The Seven Years War in Europe: 1756-1763. Autor, inače profesor emeritus austrijske i Habsburške povijesti na Sveučilištu Alberta u Edmontonu u Kanadi gdje je bio i direktor Instituta Wirth za austrijske i srednjoeuropske studije od 1998. do 2011. godine, u ovoj knjizi donosi kao rezultat istraživanja temeljenog na proučavanju izvorne relevantne građe istraživanjima u Austrijskom državnom arhivu u Beču, detaljni pregled navedenog rata. Autor predstavlja znanstvenu, ali eminentno čitljivu i poticajnu ponovnu procjenu kontinentalnog rata, te unatoć uvriježenim mitovima tvrdi da Prusija nije pobijedila, već je samo preživjela Sedmogodišnji rat i to učinila unatoč, a ne zbog akcija i odluka njezina vladara. S uravnoteženom pažnjom svim glavnim sudionicima i svim područjima konflikta na europskom kontinentu, knjiga opisuje strategije i taktike vojnih zapovjednika svih strana, analizira velike bitke rata i razjašnjava diplomatske, političke i financijske aspekte. U uvodu knjige (Introduction, str. 1-35) koja je bogato popraćena kritičkim aparatom, raznim kartama i slikovnim prikazma, autor čitatelja uvodi u kompleksnost proučavanja kontinentalnog rata 18. stoljeća. Knjiga je zatim podijeljena u sedam poglavlja od kojih svako u kronološkom redu obrađuje jedan period Sedmogodišnjeg rata (1756.-1763.). Tako se u prvom poglavlju Frederick’s failed gamble (August 1756 – October 1757) (str. 36-88) opisuje ratna događajnica samog početka Sedmogodišnjeg rata koji je započeo prodorom pruske vojske pod vodstvom Fridriha Velikog u Sasku krajem kolovoza 1756. godine, te nadalje opisuje povlačenje saksonske vojske kod Pirne, bitku kod Lobositza u listopadu iste godine, kao i povlačenje pruske vojske iz Češke te predaju saksonske vojske. Autor opisuje i savezništvo Austrije i Rusije, ponovni upad Prusa u Habsburšku Monarhiju u travnju 1757., koja kulminira bitkom kod Praga u svibnju iste godine, a nastavlja se mjesec dana kasnije krvavom bitkom kod Kolina te pruskim povlačenje i austrijskom potjerom koja je uslijedila narednih mjeseci, prelaskom austirjskih trupa u Lužicu i bitkom kod Hastenbecka i Gross-Jägersdorfa. Poglavlje završava opisuom vojnih akcija u rugoj polovici godine kada slijedi rusko povlačenje iz istočne Pruske, te rujanske bitke i austrijski uspjesi kod Moysa, osvajanje Bautzena, te prodora general Hadika do Berlina u listopadu iste godine. Drugo poglavlje The resurgence of Prussia (September 1757 – June 1758) (str. 89-147) govori o ponovnom uzdizanju Prusije tijekom navedenog razdoblja i perioda povlačenja. Tako govori o bitci kod Rossbacha i Breslaua u listopadu 1757. godine te kod Leuthena u prosincu iste godine, kao i o kapitulaciji Königsberga i ruskoj okupaciji istočne Pruske te ponovnom preuzimanju utvrde Schweidnitz od strane pruske vojske u travnju naredne 1758. godine. Poglavlje dalje opisuje prusku invaziju u Moravsku i opsadu Olomütza tijekom svibnja i lipnja, te o autrijskim uspjesima u vidu opisa austrijskog uništenje velikog pruskog skladišta zaliha kod Domstadtla krajem lipnja te godine. Poglavlje završava analizom i prikazom manevarskih nadmudrivanja Fridrika Velikog od strane slavnog austrijskog generala Dauna koje je rezultiralo razbijanjem opsade Olomütza početkom srpnja te te shodno tome kompletnom povlačenju pruske vojske iz Češke u kolovozu iste godine. Treće poglavlje The balance restored (June 1758 – November 1758) (str. 148-202) govori o ponovnom pruskom uspostavljanju strateške i vojne ravnoteže opisujući bitku kod Hochkircha u listopadu te povlačenje trupa austrijskog generala Dauna u Češku u studenom 1758. godine. Četvrto poglavlje The predator cornered (December 1758 – December 1759) (str. 203-255) donosi podatke i događajnicu počevši od zimskog kvartira pruskog kralja u Breslau krajem 1758. godine kao i o bitkama kod Bergena u travnju, kod Mindena i Kunersdorfa u kolovozu, te o oslobođenju Dresdena od pruske vojske u rujnu naredne 1759. godine te poglavlje završava analizom bitaka kod Maxena i zarobljavanjem pruskog korpusa, ze završetkom ratne godine opisom austrijske pobjeda kod Meissena u prosincu. Peto poglavlje The elusive peace (July 1759 – May 1761) (str. 256-327) donosi podatke o porazu pruskog korpusa kod Landshuta kojeg su porazile trupe generala Laudona u lipnju 1760. godine, zatim o operacijama francuskih i ruskih trupa kod Marburga i Korbacha. Autor raščlanjuje još jednu veliku bitku opisujući bitku kod Liegnitza koja se zbila u kolovozu iste godine, te govori i o povlačenju Prusa iz Torgaua i Leipziga. Donose se i podaci o rusko-austrijskoj okupaciji Berlina od 9.-12. listopada iste 1760. godine te shodno navedenom prusko povlačenje iz Saske, kao i o trećoj ruskoj opsadi Kolberga od kolovoza do prosinca naredne 1761. godine. Šesto poglavlje The defeat of Prussia (February 1761 – January 1762) (str. 328-373) opisuje neuspješnu zimsku ofenzivu Fridriha Velikoga, azatim o ustrijskom osvajanju Schweidnitza, konačnom ruskom osvajanju Kolberga u prosinc 1761. godine te o počecima pregovora o pruskoj predaji. Sedmo i posljednje poglavlje Uexpected dénouement (January 1762 – February 1763) (str. 374-423) govori o događajima koji su još jednom potaknuli Prusiju da obnovi snage, preko sklapanja mira s Rusijom nakon smrti carice Elizabete u siječnju 1762. godine i sklapanju kratkotrajnog saveza s novim carem Petrom III. dok vlast nije preuzela carica Katarina Velika i ukinula savez te o završnim pokušajima pruske vojske u opsadi i osvajanju Schweidntza, bitci kod Freiberga u listopadu 176. godine te naposlijetku o preliminarnim potpisivanjima mira, mirovnim pregovorima te sklopljenim mirovnim sporazumima u Parizu 10. veljače i Hubertusburgu 15. veljače 1763. godine. Slijedi Zaključak (Conclusion, str. 424-434), a na kraju knjige se nalazi kronologija značajnijih događaja tijekom Sedmogodišnjeg rata (str. 435-442) te upute za daljnje čitanje u vidu osvrta na radove relevantne za obrađenu temu (443-448) kao i bibliografija (str. 449-486) te kazala (str. 487-512).
Iako pisana kronološki neujednačenim poglavljima koja se ponekad preklapaju u tom kontekstu, knjiga je vrlo vrijedan doprinos ponovnom presjeku prikaza Sedmogodišnjeg rata. Obzirom da je pisana na engleskom jeziku koji je većini današnje znanstvene ali i šire javnosti praktičniji od njemačkim jezikom pisane literature kao i uz činjenicu da su u Sedmogodišnjem ratu sudjeovali i krajišnici iz Vojne krajine ovu knjigu se preporuča uvrstiti među primarne radove prilikom proučavanja Sedmogodišnjeg rata.

Vedran Klaužer

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)


John Levi Martin, Thinking Through Theory, W. W. Norton & Company, Inc., 2015., 275 str.

Od početka svog sustavnijeg bavljenja povijesnom znanošću oblikovao sam mišljenje kako je društvena teorija ne samo izvrsno, nego i neophodno analitičko oruđe kojeg povjesničari trebaju koristiti za razumijevanje i objašnjavanje minule društvene zbilje. Ona nam pomaže da se nosimo sa „zbrkanošću“ stvarnih društava. Uostalom, u tu je svrhu čuveni Max Weber prije više od stotinu godina osmislio čuvene „idealne tipove“. Mišljenja sam kako čak i oni povjesničari koji se užasavaju društvene teorije u svoje studije podsvjesno unose elemente teoretiziranja (uglavnom intriorizirane obrasce svakodnevnog iskustva) koje je često nepotpuno, kontradiktorno, pogrešno i nesustavno. Ne duljeći o problemu koji zaslužuje posebnu raspravu, posebno mi se za povjesničare korisnom čini jedna sociološka poddisciplina koja se uglavnom naziva komparativna/historijska sociologija čiji je danas najplodniji mislioc Michael Mann, raspravljajući o suodnosu društvene teorije koju produciraju (uglavnom) sociolozi i povijesnih činjenica na kojima bi one trebale počivati, lucidno primjetio kako nas previše znanstvene usredotočenosti (scholarly attention) prema činjenicima čini slijepima, a previše osluškivanja ritmova teorije svjetske povijesti gluhima. Čak i vojna povijest, za koju se na prvi pogled može učiniti kako je čvrsto ukotvljena u čvrstim činjenicama, može uvelike profitirati korištenjem društvene teorije (kako drugačije objasniti, primjerice, različite tipove društvenih organizacija). Uostalom, izvrsnu (teorijsku) knjigu o vojnim izvorima društvene moći napisao je naš sociolog Siniša Malešević (The Sociology of War and Violence, 2010).

Poticaj za čitanjem knjige Thinking Through Theory američkog sociologa John Levi Martina, osim naslovom koji je golicao radoznalost nekoga zaintersiranog za gore navedene probleme, došao je nakon čitanja njegove starije studije Social Structures (2009). U potonjoj je knjizi Levi Martin na vrlo inovativan način ponudio vlastita objašnjenja temeljnih pitanja sociološke teorije, od kojih je važnije svakako „odakle strukture proizlaze?“ Pokušavajući premostiti jaz između društvenih pojava (akteri, socijalna interakcija) kojima se bave mikrosociološke teorije i društvene strukture kao temeljne preokupacije makrosociologije, autor je želio pokazati kako institucije i strukture izrastaju iz osobina pojedinačnih međuodnosa. Dok je knjiga Social Structures vojnim povjesničarima neposredno nudila analitička oruđa za proučavanje vojnih organizacija – Levi Martin se, proučavajući strukture na makro razini, usredotočio na „zapovjedne strukture“ (vojske i političke partije), a na „među razini“ je posebnu pozornost posvetio raščlambi patronatsko-klijentskih odnosa, toliko karakterističnih za predmoderne i ranomoderne vojne organizacije – Thinking Through Theory je lišena takve neposredne iskoristivosti za (vojne) povjesničare.

Riječ je o knjizi (čiste) sociološke teorije koja na provokativan način čitatelja provodi kroz probleme temeljnih teorijskih pitanja društvenih znanosti. Thinking Through Theory je Levi Martinovo viđenje (dugotrajne) rasprave među znanstvenicima (izazovno propitane u prvom poglavlju On Theory in Sociology) o tome kakvo je pravilno objašnjenje društvenog djelovanja (socijalne akcije). S time je povezano i pitanje o društvenim normama i o tome ima li smisla tvrditi da pravila „uzrokuju“ ili „prisiljavaju“ nekoga da djeluje na određeni način, o čemu autor raspravlja u drugom poglavlju Things and Facts: Who Causes what Constratints? Treće poglavlje – The Return of Realism – ispunjava Levi Martinova žestoka kritika realizma i kritičkog realizma kao filozofije (društvenih) znanosti artikuliranim ponajprije u djelima Roya Bhaskara. U sljedećem poglavlju Rationality and Other Lunacies autor preispituje, pronalazeći brojne njihove paradokse, teorije racionalnog izbora i evolucijsku psihologiju koje pokušavaju ponuditi „konačne“ razloge ljudskog djelovanja. U posljednjim dvama poglavljima – What Does the Sociology of Animals Teach Us? i „The Gentleman is to Let the Lady Enter the Door First“: or How the Environment Tells Us What to Do – autor nudi vlastita objašnjenja za neke od problema društvene teorije iz čega je vidljivo kako njegova polazišta počivaju na filozofskoj tradiciji pragmatizma. Iz svega je vrlo izgledno kako Levi Martin teoretiziranje smatra krucijalnom sociološkom aktivnošću, no i kako pritom ne gaji optimizam o sociološkoj teoriji kao generalnom konceptu. Pored autorove žustre rasprave s teorijskim konceptima nekih od klasika društvene teorije i pretresanja njihove argumentacije (Talcott Parsons, Clifford Geertz, C. Wright Mills), posebno je (meni) zanimljiv i njegov kritički osvrt na neke postavke (komparacija, procesi i uzročno-posljedične veze) komparativnih/historijskih sociologa kao što su Charles Tilly i Theda Skocpol (možemo dodati i Randalla Collinsa). Na koncu, knjigu Thinking Through Theory vojnim povjesničarima preporučam uz rezervu uvjetovanu napomenom kako se spoznaje iznesene u knjizi tek posredno mogu iskoristiti u proučavanju vojne povijesti.

Nikola Markulin

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)

thinkhingthroughhistory


mortimereyewitness

 

Geoff Mortimer, Eyewitness Accounts of the Thirty Years War 1618-48, Palgrave, 2002., 214 str.

Izdavačka kuća Palgrave  izdala je 2002. godine knjigu Eyewitness Accounts of the Thirty Years War 1618-48 autora Geoffa Mortimera profesora germanistike na Sveučilištu St Edmund Hall – Oxford. Knjiga donosi kroz više poglavlja izvorne prijepise i prijevode raznih iskaza svjedoka Tridesetogodišnjeg rata 1618.-1648., bilo u vidu diplomatskih isprava, korespondencije ili memoara. Knjiga donosi na taj način prikaz Tridesetogodišnjeg rata kao prvog velikog paneuropskog rata kroz perspektivu privatnih dnevnika, memoara i kronika vojnika i građana koji su zabilježili svoja iskustva. Upravo se pomoću tih izvora percepcija rata prikazuje na individualnoj razini.

Knjiga je podijeljena u petnaest poglavlja kojim prethodi popis ilustracija, izvora, bilježaka i prijevoda. U prvom poglavlju What Happened in the Thirt Years War? (str. 1-14) autor u nekom vidu uvoda ističe glavne smjernice rata i interpretaciju događajnice kako bi čitatelja pripremio i uveo u razumijevanje konteksta obrađenih izvora i individualnih percepcija. U dr0om poglavlju Sources, Authors and Texts (str. 15-28) donosi se pregled autora korištenih izvora i djela podijeljenih u tri kategorije: suvremenici, djelomično suvremeni iskazi te oni iskazi i precepcija koji su iz kasnijih nedirektnih vremena. Treće poglavlje Military Perspectives (str. 29-44) je zapravo prvo poglavlje kojim započinje tematska raščlamba izvora te donosi zapise raznih vojnih zapovijednika i njihovih opisa bitaka i ratnih pohoda tijekom rata. Četvrto poglavlje Civilian Perceptions (str. 45.-58) donosi civilni doživljaj ratnih zbivanja, opisujući strahote, neimaštinu, glad i nasilje koje su otrpjeli stanovnici područja zahvaćenih ratom, a peto poglavlje Siege and Storm (str. 59-70) govori o doživljaju i preživljavanju opsada gradova i pljačkanja istih nakon ulaska neprijateljske vojske. U šestom poglavlju Faith and Experience (str. 71-84) autor donosi percepciju rata iz religijskog pogleda donoseći analize zapisa o vjeri i praznovjerju, kugi, gladi i depopulaciji te raznim znakovima koji su se tumačili kao sudbina tijekom Tridesetogodišnjeg rata, dok sedmo poglavlje Counting the Cost (str. 85-95) donosi podatke o materijalnim i ljudskim gubicima tijekom rata. Osmo poglavlje Three Nuns’ Accounts (str. 96-111) donosi analizu svjedočanstva rata triju časnih sestara s područja Njemačke u periodu od 1620-ih do 1640-ih godina rata, dok deveto poglavlje Priests and Politics (str. 112-120) na sličan način donosi iskaze i zapise o ratu koje su zapisali onovremeni svećenici i upravitelji samostana. Naredna dva poglavlja donose analizu suvremenih kronika od kojim u desetom poglavlju Thomas Mallinger’s Freiburg Chronicle (str. 121-129) kroniku Thomasa Mallingera iz Freiburga u periodu od 1613. do 1630. godine, a jedanaesto poglavlje Gallus Zembroth’s Allensbach Chronicle (str. 130-139) kroniku koja opisuje događajnicu rata vezanu za područje okolo Allensbacha, mjesta zahvaćenog ratom nakon invazije švedskih trupa 1630-ih godina. Dvanaesto poglavlje The Memoirs of Colonel Augustin von Fritsch (str. 140-150) donosi prvi od dva primjera percepcije rata kroz analizu memoara. Tako ovo poglavlje donosi zapise i sjećanja poručnika Augustina von Fritscha, a naredno trinaesto poglavlje The Memoirs of Colonel Monro (str. 151-163) zapise engleskog vojnog zapovjednika iz 1630-ih godina rata. Četrnaesto poglavlje A ‘Myth of the All-destructive Fury’? (str. 164-178) donosi novinske i pamfletne zapise o ratnim događajima. U posljednja dva poglavlja, petnaestom Why did they Write? (str. 179-188) autor govori o motivaciji svih osoba koje su zapisivale događajnicu i rat, dok šesnaesto poglavlje Historical Sources or Ego-documents? (str. 189-198) u nekom vidu zaključka donosi autorovu analizu i propitivanje historiografkse vrijednosti i objektivnosti ovakvih vrsta izvora. Slijedi popis svih obrađenih autora, njihovih zanimanja i lokacija (str.199-201), te karte i bibliografija.

Na kraju možemo zaključiti da je ova knjiga vrijedan istraživački rad o percepciji Tridesetgodišnjeg rata iz perspektive raznih onovremenih društvenih slojeva te na taj način donosi novu i zanimljivu dimenziju kod proučavanja ovog jednog od najvećih sukoba na području Europe do modernih vremena.

Vedran Klaužer

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)


 

Charles H. Firth, Cromwell’s Army: A History Of The English Soldier During The Civil Wars, The Commonwealth, And The Protectorate, Kessinger Publishing LLC: Whitefish, 2006., 448 str.

Koliko je knjiga engleskog povjesničara Charlesa Firtha uspjela ostati „popularna“ i nadasve relevantna za vojnu, ali i političku povijest razdoblja u kojem je svoj neizbrisiv trag ostavio Lord Protector Oliver Cromwell najbolje pokazuje činjenica da je prvi put objavljena prije sto godina. Osim što je knjiga vrlo dobro štivo za čitanje, zapravo više nema znanstvenih studija posvećenih Engleskom građanskom ratu koje se ne pozivaju upravo na to djelo jednog od prvih eksperata za tu dionicu engleske i škotske povijesti. Povijesna ekspertiza koju nam nudi Firth nije kronologija događaja ili biografija osoba, već iscrpna analiza jedne vojne institucije.

Istraživanje koje je provodio Charles Firth i koje je predstavio tijekom predavanja na Sveučilištu Oxford 1900. i 1901. godine, postalo je i ostalo do danas neizostavnim dijelom znanja o tom razdoblju. Građanski rat za njega „nije samo sukob suprotstavljenih načela, već sudar materijalnih snaga“, jer ratove u prvome redu vode i dobivaju ljudi i oružje. Povijest Građanskog rata je stoga ponajprije povijest „evolucije vojske iz kaosa“. Firth vrlo detaljno i temeljito objašnjava kako se Cromwellova „nova vojska“ borila, kakvim je oružjem bila opremljena i kako se to oružje koristilo, zatim kako su njezini pripadnici bili hranjeni, smješteni i disciplinirani. Također objašnjava koje su osobine imali obični vojnici i njihovi časnici, te kojim su društvenim slojevima pripadali i u koje vrijeme. Firth je među prvima prepoznao važnost nižeg plemstva, yeomena i drugih u sedamnaestom stoljeću.

Prvo poglavlje knjige posvećeno je „vojnoj impotenciji“ Engleske u prvoj polovici sedamnaestog stoljeća. Tadašnje je vrijeme bilo toliko prožeto korupcijom, zbrkom i nesposobnošću da se Firth ne lati metaforički mobilizirati Shakespeareov izmišljeni lik Johna Falstaffa i njegovu družinu kako bi najzornije dočarao tadašnje stanje stvari. U drugom poglavlju Firth predstavlja i tumači napore rojalističke i parlamentarne strane da „improviziraju vojsku sastavljenu od mase neobučenih muškaraca“ što je uobičajeni početak građanskih ratova, ali i nekih drugih ratova. U trećem poglavlju obrađuje se New Model Army („vojska novog kova“), tj. prva organizirana redovna engleska vojska, koja je postala jezgrom svih parlamentarnih vojnih snaga i koja će ih sve apsorbirati. Znakovito je da je ta vojska između 1651. i 1660. godine u svoje redove primala isključivo dragovoljce. Ustroj te nove vojske razrađen je i predstavljen vrlo detaljno, a četvrto, peto i šesto poglavlje posvećena su organizaciji, opremi, vježbama i veličini pješaštva, odnosno konjice i topništva. Firth osim toga detaljno objašnjava ubrzani razvoj ratnih vještina po uzoru na kontinentalne primjere i osobito švedske vojske.

U sedmom poglavlju Firth raspravlja o opsadama, odnosno o načinu kako su vođene, pri čemu ističe da su britanski inženjeri tom zadatku pristupili potpuno nepripremljeni i bez ikakvoga znanja. No, zbog brze i učinkovite reorganizacije i napretka topništva oni su uspjeli postići standard koji je bio vrlo blizak kontinentalnom standardu. Posebno je zanimljivo osmo poglavlje o vojnim plaćama, jer vrlo dobro rasvjetljuje segment koji je u drugim (dotadašnjim) povijesnim raspravama uglavnom ostao zanemaren. Pukovnik pješaštva primao je, primjerice, do 1660. godine ekvivalent od 1.200 f. godišnje, a pukovnik konjice, čak ekvivalent do 2.000 f. godišnje. Plaća, međutim, nije uvijek bila isplaćena, a privatni vojnici pješaštva svoje su plaće vrlo često primali sa zakašnjenjem. Ratnom povjerenstvu te uniformiranju i opremanju vojske te nabavi konja posvećeno je deveto, odnosno deseto poglavlje. Firth je ovim temama također posvetio vrlo detaljnu pozornost, pa tako između ostaloga upoznaje nas sa slučajem jednog povjerenika koji je nabavio brojne hrome i mršave konje koji nisu vrijedili niti pet ili šest funti.

Jedanaesto je poglavlje posebno zanimljivo i poučno. Firth ovdje raspravlja o brizi za bolesne, ranjene i stare vojnike. To je također tema koju su povjesničari prije njega uglavnom izbjegavali, a ovim primjerom može se uvidjeti važnost ove grane vojne organizacije. U ovom poglavlju pratimo razvoj prve sustavno organizirane brige za ranjene i bolesne vojnike te se upoznajemo s nastojanjem da se za islužene veterane nađe primjeren smještaj ili dom. Nakon što je u prethodnim poglavljima detaljno predstavio materijalne uvjete suprotstavljenih vojski Engleskog građanskog rata, Firth u zadnja tri poglavlja raspravlja o moralnim elementima koji su te vojske nadahnjivali i kontrolirali. U tome smislu, prva na redu je disciplina. Firth ovdje uspijeva dočarati energiju kojom su Cromwell i njegovi najbolji časnici uspjeli jednu družinu razbojnika pretvoriti u najsuzdržaniju vojnu snagu koju je Engleska ikad imala. Ulozi vjere i politike u vojsci, kojoj je Firth posvetio trinaesto i četrnaesto poglavlje, našla se i prije na dnevnom redu povjesničara ove tematike, no govori, svjedočanstva i ulomci koje Firth posebno citira stvaraju vrlo živopisni sliku unutrašnje psihologije Ironside pohoda.

Na kraju knjige nalaze se brojni korisni prilozi kao što su suvremeni spisi o vježbanju, korištenju koplja, vatrenog oružja, dužnostima časnika tijekom napada konjice, vrstama oružja, konačenju vojnika, ratnim pravilima te prijekim vojnim sudovima. Na kraju valja naglasiti da Firthova knjiga ni stoljeće nakon prvog objavljivanja i brojnih pretisaka nije izgubila na važnosti, ali i privlačnosti te se svakako preporuča kao izvrstan predložak za općenitu analizu sličnih vojnih organizacija ranog novog vijeka.

Alexander Buczynski

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)

cromwell


 

page_1

 

David Stevenson, 1914.–1918., Povijest Prvog svjetskog rata, Fraktura: Zagreb, 2014.

Hrvatski prijevod sinteze istaknutog britanskog povjesničara Davida Stevensona 1914-1918: The History of the First World War objavljen je deset godina nakon originala i to u trenutku koji ne bi mogao biti primjereniji: 100. obljetnica početka Prvog svjetskog rata. Stevensonovu sintezu čine četiri cjeline („Početak“, „Eskalacija“, „Ishod“ i „Nasljeđe“) od kojih je svaka podijeljena na nekoliko poglavlja. Ta su poglavlja u prvom i trećem dijelu uređena kronološki, a u drugom tematski. Iako su njemački komentatori ulaskom Velike Britanije u rat počeli govoriti o „svjetskom ratu“, za Stevensona je ipak prvenstveno riječ o velikom europskom ratu s globalnim razmjerima, a ne o svjetskom sukobu koji se uglavnom odigravao u Europi. Upravo zbog toga njegova je sinteza naglašeno eurocentrična. Stevenson se doduše detaljno bavi i turskom stranom, ali je zato samo malo pozornosti posvetio ratnim pohodima u Tihom oceanu i Africi. On vrlo oprezno kroči kroz kontroverze oko uzroka rata i obzirom da posebno rasvjetljuje uloge Beča i Sankt Peterburga njegova rekonstrukcija nudi znatno širu sliku od one koja je do sada prevladavala i kojom dominira pitanje obujma njemačke krivice. U drugom poglavlju prvog dijela „Početak“ Stevenson doduše priznaje potrebu preispitivanja značenja Schlieffenovog plana, ali ipak prihvaća postojanje Schlieffenova „koncepta“, kojeg je prvenstveno razvio general Moltke s namjerom da osigura što bržu pobjedu na Zapadu.

Možda će se činiti da Stevensonova sinteza nudi „previše“ detalja u pogledu vojne povijesti za nekoga tko nije stručnjak, no u svezi s time valja naglasiti da je takva detaljna rasprava o oružju i vojnim doktrinama upravo zato potrebna da bi se ispravno mogli razumjeti ishodi prvih obračuna na Istoku i na Zapadu. Tako je jasno da su „sitni detalji“ kao što je njemačka odluka da se nabave moderne haubice umjesto da se osuvremeni dugocijevno topništvo, imale vrlo velike posljedice na bojištu. To jednako vrijedi za Istok kao i za Zapad, a jedan od glavnih doprinosa ovog je poglavlja vrlo detaljan pregled istočne fronte. Stevenson uspijeva skrenuti pozornost s bitke kod Tannenberga na veliku rusku pobjedu nad austrijskim snagama, koja je imala puno značajnije posljedice za daljnji tijek rata. Na kraju ovog poglavlja nalazi se kratak, ali vrlo pronicav sažetak aktivnosti ratnih mornarica koje zapravo i nisu bile tako aktivne.

Stevenson u drugom dijelu „Eskalacija“ napušta narativnu kronološku strukturu prvog dijela te se u devet tematski orijentiranih poglavlja posvećuje srednjem razdoblju rata od proljeća 1915. do proljeća 1917. godine. Takav pristup ima svoje prednosti, ali i svoje mane. Uska povezanost različitih tematskih cjelina u ratu koji postaje sve obuhvatniji nosi sa sobom posljedicu da događaji i promjene u jednom području utječu na zbivanja na nekim drugim područjima. Stevenson, primjerice, u sedmom poglavlju „Tehnologija, logistika i taktika“ uopće ne raspravlja o vojnoj medicini, nego se toj temi vrlo detaljno posvećuje u sljedećem, osmom poglavlju „Ljudstvo i moral“. Poglavlja imaju vrlo dobre uvode, a najbolja među njima su svakako ona posvećena diplomatskim aktivnostima vezanim uz proširenje rata i ratnih ciljeva te mirovnim pregovorima. Stevenson, doduše, proziva Fischera zbog preuveličavanja značenja „rujanskog programa“, no ipak priznaje da taj program odražava sklonost njemačkih elita aneksiji koja nije bila napuštena čak ni kad se rat okrenuo protiv Njemačke. Autor također vrlo dobro objašnjava kako su se „saveznički“ ratni ciljevi između ostaloga promijenili zbog potrebe da se održi savez koji je postao sve širi i neskladniji.

U Stevensonovoj knjizi nema posthumnog prozivanja „nesposobnih“ generala, koji je toliko karakterističan za većinu dosadašnjih osvrta na Prvi svjetski rat. Historiografski oprez autora u tom pogledu je tako očit i u njegovoj interpretaciji strategije generala Falkenhayna u Verdunu. Stevenson, doduše, navodi sumnje koje postoje u svezi autentičnosti „Božićnog memoranduma“ kojim se nameće pitanje je li bitka doista imala za cilj da „Francuska iskrvari“, no za njega takve sumnje zapravo uopće nisu relevantne za sam tijek bitke. Prije spomenuto osmo poglavlje je nesumnjivo najbolje poglavlje ovoga dijela knjige s jednim od dosad najboljih rasprava o stvarnom utjecaju „rata iscrpljivanja“ u pogledu ljudskih resursa. Zaključci o stanju morala pojedinih vojski 1917. godine također su izvrsni.

U trećem dijelu „Ishod“ koji se sastoji od šest poglavlja, Stevenson se ponovno vraća kronološkom pristupu. Autor ovdje besprijekorno uspijeva objediniti vrlo zamršen međunarodni i multidimenzionalni konflikt u razumljivu cjelinu. S lakoćom objašnjava da se ravnoteža sila najprije nakratko pomaknula u korist Centralnih sila, da bi nakon toga nepovratno dospjela na stranu njihovih neprijatelja. Stevenson izvrsno tumači ulogu Sjedinjenih Američkih Država u tome. Kod objašnjavanja konačne odluke Njemačke o prihvaćanju mira, Stevenson jednako vrednuje njezin vojni poraz na Zapadu i brzi raspad njenog saveza, što je jasno pokazao pristanak Bugarske na sklapanje primirja. Unutrašnji grčevi bile su posljedice, a ne uzroci takvog razvoja događaja. Ovo je tumačenje vrlo razumno i konačno je netko ponovno prepoznao važnost savezništva kao takvog, koje je u proteklo vrijeme ostalo dosta zanemareno.

U četvrtom dijelu „Nasljeđe“ koji se sastoji od četiri poglavlja, Stevenson ističe poticaj novije historiografije. Novi (svjetski) rat s Njemačkom nije zbog Versajskog mira postao neizbježan, već nemoguć dokle god su se poštivale njegove odredbe. Stevenson nudi vrlo dobru analizu kontroverze o odštetama i krivici za rat, pri čemu osobito oštro ocjenjuje britanski oportunizam u svezi odšteta, te temeljnu logiku francuskog položaja i neodlučnosti Njemačke u svezi krivice za rat. Do Drugog svjetskog rata nije doveo poslijeratni poredak već rušenje toga poretka 1929. godine.

Iako njegova knjiga pokriva sve ključne trenutke i čimbenike cijelog Prvog svjetskog rata, što je čini nezaobilaznim izvorom podataka za svakog koga zanima „sveobuhvatna povijest“ tog epohalnog događaja, Stevenson se usredotočio na događanja na Zapadnom frontu te odnosima Velike Britanije, Francuske i Njemačke. Istočnoj, Balkanskoj i Talijanskoj fronti posvetio je znatno manji interes. Sam autor u svezi s time u predgovoru hrvatskom izdanju priznaje da su se „Hrvatski vojnici borili (…) i ginuli u austrougarskim armijama na Balkanskoj, Istočnoj i Talijanskoj fronti, a protiv Italije korišteni su u jurišnim i elitnim postrojbama“, ali u ovoj knjizi nije bio u prilici podrobno posvetiti se tim događajima. No, zato ih je pokušao staviti u širi međunarodni kontekst raspada Habsburške Monarhije i državnopravne reorganizacije Jugoistočne Europe koja je uslijedila.

Alexander Buczynski

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)

Sandrine Picaud-Monnerat, La petite guerre au XVIIIe siècle, Economica; Pariz, 2010. 685 str.

Rat se u osamnaestom stoljeću prvenstveno poistovjećuje s velikim bitkama u kojima su masovne vojske izvodile velike manevre. No, takvi su „veliki ratovi“ bili zapravo rijetki, a vojske su češće tijekom pohoda uglavnom vodile „mali rat“ koji je uključivao zasjede, izviđanja iza neprijateljskih linija i prepade na njihovu logistiku. Za „mali rat“ u pravilu je bio mobiliziran mali broj iregularnih vojnika čije je „neobično“ vojno djelovanje nailazilo na prezir mnoštva ljudi: od lokalnog stanovništva koje im se našlo na putu do visokih vojnih krugova. „Mali rat“ se kao pojava najprije uobičajio u praksi da bi brzo nakon toga postao formaliziran u teoriji. Zahvaljujući bujici raznovrsnih teorijskih rasprava koje su bile posvećene toj temi pokretni je rat ponovno postao vrlo atraktivna taktička opcija. No, bez obzira na ulogu koju je „mali rat“ odigrao u europskoj vojnoj povijesti, njegova je pojava ostala uglavnom zanemarena od strane relevantne i mjerodavne vojne te ratne historiografije. Upravo zbog te okolnosti posebno valja pozdraviti objavu monografije Sandrine Picaud-Monnerat koja se bavi tim vrlo složenim fenomenom 18. stoljeća i koja predstavlja proširenu verziju njezine doktorske disertacije obranjene 2004. godine na Sveučilištu u Nantesu za koju je ujedno 2005. godine dobila nagradu Švicarske udruge za povijest i vojne znanosti (l’Association suisse d’histoire et de sciences militaires).
Monografija se sastoji od uvoda, tri tematska bloka koji su podijeljeni na tri poglavlja svaki, glavnog zaključka, jedanaest vrlo vrijednih priloga te vrlo detaljne i opširne bibliografije. Uvod je posvećen rječniku „malog rata“, prevoditeljskim problemima, definicijama i sinonimima, zatim interesu za „mali rat“ u ratovima 18. stoljeća te problematici tog kompleksnog fenomena općenito. Autorica upozorava da ako točno želimo opisati bit „malog rata“, najprije moramo izbjeći njegovo poistovjećivanje s djelovanjem gerilaca Vaudoisa, Camisarda ili korzikanskih partizana. Razlika između tih slučajeva ne odnosi se, naime, na pitanje taktike, već zakona. Pobunjenike nije štitio zakon dok su iregularni vojnici vodili mali rat pod zapovjedništvom nekog princa i time uživali „institucionalni legitimitet“.
Tiskovine iz 18. stoljeća u kojima se navode „pristaše u ratu“ (parties de guerre, Parteigänger, partizani) spominju karakteristike poput iznenadnih napada, presretanja konvoja, zarobljavanja talaca ili čak munjevitog zauzimanja utvrda. Utjerivanje ratnog poreza ili prisilne kontribucije u Enciklopediji Diderota i d’Alemberta spominjue se tek kao zadnji cilj malog rata. Pogranična su područja već za vrijeme Rata za španjolsko nasljeđe izložena čestim upadima takvih vojnika koji su zahtijevali ratnu kontribuciju od lokalnog stanovništva. U slučaju da su stanovnici odbili suradnju, prijetilo im se pljačkom, uzimanjem talaca i paležom kuća. Zbog teroriziranja lokalnog stanovništva i blokiranja njihove opskrbe neprijateljska je vojska bila prisiljena dio svojih snaga na glavnom bojištu rasporediti drugdje u pokušaju da uhvati i neutralizira postrojbe za mali rat.
Od prve upotrebe lakih postrojbi u ratnim sukobima promijenile su se mnoge stvari, počevši od njihove reputacije do njihove namjene i načina njihova novačenja. Čak i u slučaju da su vojske tijekom rata nastavile živjeti na teret lokalne zajednice, njihovo prisilno „naplaćivanje“u novcu i naturi više nije bilo popraćeno sustavnim pustošenjem kao u što je to u vrijeme kralja Luja XIV. bio slučaj u Falačkoj tijekom 1674. i 1689. godine. Vojska je sada sama osuđivala korištenje prekomjerne sile protiv civila, smatrajući da to nije samo nepodnošljivo već kontraproduktivno. Lake su postrojbe dobile časnije zadaće na tragu onoga što je vojni povjesničar i francuski general Fernand Gambiez nazvao „indirektnim umjetničkim stilom u konvencionalnoj klimi“. Kako bi mogao pripremiti i realizirati uobičajenu vojnu operaciju poput bitke ili opsade, vrhovni je vojni zapovjednik najprije pokušao neprijatelja zbuniti kombiniranjem nepredvidljivih, iznenadnih manevara.
Dva su iskustva potakla nastanak lakih postrojbi u Francuskoj. Prvo je iskustvo grofa Louisa Beausobrea koji je od 1737. do 1739. godine, dakle za vrijeme Austro-turskog rata, kao vojni ataše pratio carsku vojsku te se tada upoznao sa djelovanjem carskih husara protiv osmanske vojske. Drugo je iskustvo stečeno malo kasnije i vezano je za Mariju Tereziju. Njezine su iregularne postrojbe i husari iz Ugarske 1742. godine nemilosrdno proganjali francuske snage po Češkoj i Bavarskoj nakon njihova povlačenja iz Praga. Po uzoru na njih 1743. godine ustrojene su egzotične postrojbe od dragovoljaca maršala de Saxea, a autorica objašnjava po čemu su se ti vojnici razlikovali od husara koji su se već nalazili u francuskoj službi. U tome smislu razmatra rasprave u najvišim vojnim krugovima o tome treba li novačiti u Ugarskoj ili u drugim stranim zemljama, zatim jesu li u tom pogledu dobrodošli austrijski dezerteri ili se treba prednost dati domaćim regrutima.
Maurice de Saxe je, bez sumnje, bio glavni pokretač uređenja lakih postrojbi koje su se pod njegovim zapovjedništvom istaknule u Austrijskom Nizozemskoj između 1744. i 1748. godine. Kronološki pregled njegovih pet vojnih pohoda u Flandriji analizira se u kontekstu „malog rata“. Ovaj je dio knjige vrlo živopisan i obogaćen brojnim podacima koji se temelje na službenoj korespondenciji i brojnim svjedočanstvima. Picaud-Monnerat u tome smislu vrlo detaljno i precizno izdvaja relevantne osobe i mjesta. Iako ona ne umanjuje genijalnost maršala de Saxea i predanost arkebuzira Grassina, husara Beausobrea te pješaka Morlierea, autorica također ističe da su Francuzi imali sreću i s drugim okolnostima. Poslije 1746. godine francuske su lake postrojbe imale dvije prednosti, prva je bila njihova brojčana nadmoć, a druga objedinjeno vrhovno zapovjedništvo.
Što se općenito može zaključiti na temelju jednog jedinog sukoba u vrlo specifičnoj zoni ratovanja? Ako su lake postrojbe u Francuskoj bile podvrgnute brojnim preinakama prije nego što su potpuno nestale 1776. godine, bilo je to nesumnjivo zbog toga jer se nisu iskazale tijekom Sedmogodišnjeg rata. No, to je, prema mišljenju Picaud-Monnerat, tema koju vojni povjesničari uglavnom izbjegavaju. Kada se, naime, „mali rat“ prestane hvaliti kao nezaobilazan dio glavne strategije, onda više nije bitno pronaći relevantnog teoretičara iz 18. stoljeće koji će taj način ratovanja i dalje braniti.
Iako je glavni naglasak monografije usredotočen na francuski vojni pohod u Flandriji (Austrijskoj Nizozemskoj) između 1744. i 1748. godine te se autorica osobito fokusira na djelovanje francuskih iregularnih snaga kao stručnjaka za „mali rat“, njezina je analiza tog fenomena toliko sveobuhvatna da znatno nadilazi taj vremenski okvir. Ona vrlo uvjerljivo dokazuje kako je „mali rat“ kao način ratovanja uspio steći ugled među tadašnjim intelektualnim i vojnim elitama. Osim što raščlanjuje percepcije tih elita i njihove stavove u teorijskim raspravama o važnosti i korisnosti „maloga rata“, autorica te teorije posebno uspoređuje sa situacijom na terenu i to osobito u pogledu njegovih posljedica za lokalno stanovništvo. No, dok – s francuskog stajališta naravno potpuno opravdano – posebno ističe ulogu maršala Mauriceu de Saxeu kao izvanrednog arhitekta i teoretičara „malog rata“ ipak joj je najveća „mana“ potpuno izostavljanje habsburške strane u cijeloj priči o „malom ratu“. Tako se ne razmatra djelovanje krajiških postrojbi iako su upravo one puno ranije prakticirale ono o čemu su francuski vojni teoretičari tek kasnije pisali u svojim traktatima. Stoga ne čudi da se barun Franjo Trenck, zasigurno jedna od ikona „malog rata“, i njegovi panduri spominju samo u pet navrata u ovoj knjizi i to uglavnom marginalno u bilješkama.

Alexander Buczynski

(Prikaz knjige koja je nabavljena sredstvima Hrvatske zaklade za znanost dodijeljenima projektu IP-09-2014-3675 MLWICB)

picaud-monnerat-petite-guerre-z

140 total views, 2 views today