Military Life and Warrior Images in Croatian Borderlands from the 16th Century until 1918

Mletačka Dalmacija i Albanija

KRONOLOGIJA MLETAČKE REPUBLIKE (1500. – 1797.)


1499. – 1503.
Mletačko-osmanski rat u kojem Osmanlije osvajaju brojne mletačke posjede na Levantu te ozbiljno ugrožavaju Dalmaciju pustošeći zaleđa dalmatinskih gradova.

1508.
Cambraiska liga
Savez francuskog kralja Luja XII., cara Maksimilijana I. Habsburškog, španjolskog kralja Ferdinanda II. Aragonskog, vojvode Ferrare i Savoje te markiza Mantove pod vodstvom pape Julija II. s ciljem onemogućavanja prevlasti Mletačke Republike na Apeninskom poluotoku.

1509.
14. svibnja
Bitka kod Agnadella
Težak poraz Mletačke Republike od strane Cambraiske lige, Serenissima izbjegla potpunu propast diplomatskim putevima. Ubrzo je uslijedio raspad Cambraiske lige te novi sukobi među europskim silama među kojima je bila i Republika, uz sklapanje raznih saveza.

1514.
10. siječnja
Veliki požar na Rialtu.

1537. – 1540.
Novi mletačko-osmanski rat u kojem su Mlečani uspješno obranili otok Krf. Dalmatinsko zaleđe ponovno bilo na udaru jakih osmanskih snaga.

1570.–1573.
Novi mletačko-osmanski sukob. Iako su kršćanske snage, udružene u Svetu ligu, izborile veliku pomorsku pobjedu u bitci kod Lepanta 1571. godine, Mletačka Republika u ovom je ratu na kraju izgubila Cipar. U Dalmaciji su osmanske snage stekle dodatni neveliki, ali važan teritorij u zaleđu gradova.

1571.
6. listopada
Bitka kod Lepanta.

1575.
Broj stanovnika Venecije, jednog od najvećih gradova onodobne Europe, narastao je do otprilike 175 000, što je bila i ostala najviša brojka u njezinoj povijesti. Iste godine izbila je epidemija kuge od koje je stradala oko četvrtina stanovništva.

1605.–1607.
Sukob pape i mletačkih vlasti zbog kontrole katoličkog klerai crkvene imovine na području Republike rezultirao je interdiktom pape Pavla V. 1606. godine.

1609.
Galileo Galilei predstavio svoj teleskop u Veneciji.

1615.–1617.
Sukob između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije nazvan Rat za Gradišku ili Uskočki rat.

1645.–1669.
Sukob Mletačke Republike i Osmanskog Carstva pod nazivom Kandijski rat. Iako su redali brojne uspjehe u Dalmaciji, Mlečani su na kraju izgubili na glavnom ratištu – Kreti. Otok su zauzele osmanske snage, a novoosvojena područja u Dalmaciji, osim Klisa, vraćena su pod omsnasku vlast.

1684.–1699.
Potaknuta porazom osmanske vojske pod Bečom 1683. godine, Mletačke Republika pokreće novi rat protiv Osmanskog Carstva nazvan Morejski rat u kojem je stekla značajna teritorijalna proširenja na Peloponezu, ali i u Dalmaciji, nazvana „acquisto nuovo“.

1714.–1718.
Osmansko Carstvo započinje novi, a pokazat će se i posljednji, rat protiv Mletačke Republike, nazvan Drugi morejski ili Mali rat. Ishod ovog sukoba za Veneciju bio je gubitak posjeda na Peloponezu, ali dodatno proširenje u dalmatinskom zaleđu – teritorij nazvan „acquisto nuovissimo“.
Nakon ovih događaja Mletačka Republika počinje voditi izuzetno pasivnu politiku u glavnim političkim i ratnim zbivanjima koja su obilježila Europu 18. stoljeća.
1796.
Francuske postrojbe ulaze na teritorij Mletačke Republike i započinju opsade gradova pod njezinom vlašću.

1797.
16. svibnja
Mletačka Republika službeno prestala postojati i podredila se francuskoj vlasti.
18. listopada
Mir u Campoformiju između Francuske i Austrije prema kojem je, između ostaloga, postignut dogovor oko podjele teritorija nekadašnje Mletačke Republike: Austriji je pripao sam grad Venecija i bivši mletački prekomorski posjedi, a Francuska je dobila područje Terraferme.


Boka kotorska u 18. stoljeću

Područje Boke kotorske bilo je od 1420. godine, zajedno s dijelom današnjeg Crnogorskog i Albanskog primorja, sastavni dio mletačkih istočnojadranskih stečevina okupljenih u teritorijalno-upravnu jedinicu nazvanu Albania Veneta. Pokrajinom je upravljao providur (od 1684. godine i izvanredni providur) sa sjedištem u Kotoru. Iako je imao vojno-političku, sudsku i upravnu vlast, bio je podvrgnut generalnom providuru u Zadru, a u nekim pitanjima izravno podložan mletačkome duždu i senatu. U Budvi je vlast obnašao podestà, a na čelu Herceg Novoga (nakon mletačkoga osvajanja 1687. godine) bio je providur.
Gotovo četiri stoljeća duga mletačka prisutnost na istočnojadranskoj obali poklapala se i sa stalnom osmanskom prisutnošću u zaleđu te su vojno-političku pozornicu već od 15. stoljeća karakterizirali vojni sukobi, politička nestabilnost te stalne promjene granica. Prodori Osmanlija iz Hercegovine rezultirali su zauzimanjem Herceg Novoga i Risna 1482. – 1483. te desetak godina kasnije i Grblja, dok je na samom jugu osmanska vojska 1571. godine osvojila Bar i Ulcinj. Sumarno gledano, granice mletačkih posjeda od 16. do druge polovice 17. stoljeća u Boki bile su svedene na usko priobalje, koje je išlo crtom razgraničenja Oštro – Verige – Perast, a obuhvaćalo je Kotor i Dobrotu, poluotok Vrmac s mjestima Prčanj, Stoliv, Lastva, Tivat i Bogdašići, poluotok Lušticu te Budvu i područje Paštrovića na jugoistoku. I unutar samog bokeljskoga zaljeva granica nije bila jedinstvena već su se na pojedinim dijelovima mjestimično izmjenjivali mletački i osmanski posjedi.

Drugu polovicu 17. stoljeća u Boki karakterizaju ratna događanja vezana poglavito uz Kandijski (1645. – 1669.) i Morejski rat (1684. – 1699.). Iako se glavnina mletačko-osmanskih sukoba nije vodila na prostoru Boke, u Kandijskom ratu navedeno je područje u nekoliko navrata stradalo u vojnim akcijama (neuspješne osmanske opsade Perasta 1654. i Kotora 1657. godine). Ratna zbivanja vezana uz Morejski rat, kao i događaji koji su uslijedili nakon njega predstavljaju svojevrsnu prekretnicu u političkoj, vojnoj i gospodarskoj prošlosti Boke. Iako se glavnina ratnih operacija vodila na bojišnicama duž Sredozemlja (poglavito na Levantu i Peloponezu), za opstojnost mletačkih stečevina bili su važni i ratni događaji u Boki. Naime, rascjepkanost tamošnjeg teritorija, odvojenost od mletačkih posjeda u Dalmaciji te stalna opasnost iz zaleđa, kočili su gospodarska i trgovačka nastojanja Mletačke Republike. Stoga je jedan od glavnih ciljeva vojnih operacija bio zaokruživanje tamošnjih mletačkih posjeda u jednu cjelinu. Iako su Osmanlije pokušavali ugroziti Mlečane i opsjedali brojna bokeljska mjesta (1685. napali su Perast; 1686. Sveti Stefan, Lastvu i Budvu), najznačajniji događaji Morejskoga rata bili su mletačko zauzimanje Risna 1684. i Herceg Novoga 1687. godine. Mirovnim ugovorom u Srijemskim Karlovcima 1699. te kasnijim razgraničenjima (linea Grimani) u sastav Serenissime došli su Herceg Novi i Risan te sjeverozapadni dio bokeljskoga priobalja. Zaokruživanjem mletačkim stečevina u Boki stvoren je osnovni preduvjet za daljnji gospodarski i društveni razvoj toga područja koji će, kako ćemo vidjeti, svoj vrhunac postići u 18. stoljeću.
Jedna od posljedica ratnih sukoba bila su učestala migracijska kretanja, poglavito ona iz zaleđa na obalu. Ona su bila uvjetovana nepovoljnim ratnim i gospodarskim prilikama, a odrazila su se i na promjenu vjerske strukture stanovništva. Iako je mletačka središnjica podupirala i poticala naseljavanja ratom opustošenih posjeda, prodiranje crnogorskih i hercegovačkih stanovnika u Boku postala su za vrijeme Kandijskog i Morejskog rata toliko intenzivna da ih je mletačka vlast pokušala kontrolirati brojnim proglasima i restrikcijama. Najveća su migracijska kretanja bila vezana uz Herceg Novi i Risan gdje je stanovništvo naseljavalo napuštene muslimanske kuće, a situacija se poglavito pogoršala nakon 1699. godine, kada na mletački prostor oko Herceg Novoga useljava stanovništvo s područja koja su Mlečani zauzeli u ratu, ali su mirovnim razgraničenjima ponovno vraćeni Osmanlijama. Za nadzor pograničnih područja prema teritorijima osmanske vlasti te za brigu oko novonaseljenog stanovništva uspostavljena je posebna funkcija sopraintendanta. To su bili vrsni vojnici iz uglednih obitelji, a u više je slučajeva spomenuta funkcija bila nasljedna (primjerice u obiteljima Bolica, Vraćen/Vrachien, Bubić). Njihova služba zabilježena je na graničnom području Herceg Novoga, prostoru Maina, Pobora i Braića u okolici Budve te na području Svetomiholjskoga zbora (pet sela u okolici Tivta).

Uz teritorijalno jedinstvo postignuto pod okriljem Mletačke Republike te demografske promjene, razdoblje Morejskoga rata predstavlja prijelomnicu u društvenim i gospodarskim odnosima u Boki. Dok su do 17. stoljeća nosioci političkog, kulturnog i gospodarskog života Boke bili predstavnici kotorskih plemićkih obitelji (Bizanti, Bolica, Drago, Buća/Buchia), od sredine 17. stoljeća, a osobito u 18. stoljeću, primat u svekolikim sastavnicama gospodarskog i kulturnog života preuzimaju pomorske i trgovačke obitelji iz malih priobalnih naselja – Perasta, Dobrote i Prčanja. Aktivnim sudjelovanjem i hrabrim podvizima u brojnim mletačkim protuosmanskim akcijama duž Sredozemlja i Levanta vojnici i pomorci iz tih naselja stjecali su brojna priznanja, privilegije i nagrade te su tako stekli preduvjete za osobni, ali i gospodarski i politički uzlet mjesta iz kojih su dolazili. Preduvjet za takav razvoj bilo je stjecanje upravne samostalnosti od Kotora – postizanje statusa samostalnih općina – koje Perast, Prčanj i Dobrota stječu tijekom 16. stoljeća odnosno na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće.

Jedan od pokazatelja uzleta navedenih mjesta je i prikaz kretanja broja stanovnika. Analizom brojnih izvještaja i popisa stanovništva koji su načinjeni po nalozima generalnih providura, sustavno se mogu pratiti demografski podatci o kretanju i broju stanovnika. Valja napomenuti da je dosljednost u praćenju podataka otežana jer u popise u svim vremenskim periodima nisu bila uključena ista mjesta, npr. u nekim se slučajevima broj stanovnika odnosi samo na grad Kotor, a u nekim na Kotor i okolicu. No, unatoč tomu, iz popisa se mogu izvesti okvirni zaključci. Dok je u gradu Kotoru od kraja 15. do polovice 18. stoljeća broj stanovnika u laganom padu, a potom u stagnaciji (1576. godine broji 1510 stanovnika, a 1758. godine 988) u mjestima Perast, Prčanj i Dobrota bilježi se demografski uzlet te se broj stanovnika u dvjestogodišnjem razdoblju gotovo udvostručio.

Grad Kotor bio je politički i administrativni centar mletačkih stečevina južno od Dubrovnika. Za razliku od Perasta, Prčanja i Dobrote koji su političku i gospodarsku afirmaciju doživjeli pod okriljem mletačkoga lava, u Kotoru je već 1420. godine bilo formirano komunalno uređenje i statutarno zakonodavstvo. Kao sastavni dio mletačkih prekojadranskih posjeda, Kotor slijedi komunalni razvoj istovjetan onome drugih istočnojadranskih komuna pod mletačkom upravom. To se prvenstveno odnosilo na funkcioniranje raznih tijela gradske uprave – Velikog vijeća, Malog vijeća, Vijeća umoljenih, vojnih zapovjednika, sudaca, zdravstvenih magistrata i drugih. U gradu je, uz i kroz mletačke upravne organe, glavnu riječ imalo je plemstvo koji je tradicionalno bio usmjeren na ulaganje i iskorištavanje zemljišnih posjeda u zaleđu grada i na brojim posjedima u Grblju. Trgovačka aktivnost bila je poglavito fokusirana na kopnenu trgovinu prema Bosni i Srbiji, dok se pomorska trgovina tradicionalno vezala uz luke srednje i južne Italije. Kotorski su plemići minimalni kapital ulagali u pomorstvo – prvenstveno su kreditirali pomorce, davali robu za prodaju ili su bili suvlasnici ili vlasnici brodova. Takvo malo rizično ulaganje kapitala definiralo je kasniji razvoj pomorstva i smanjilo konkurentnost kotorskih pomoraca u odnosu na pomorce iz drugih bokeljskih mjesta. Također, osim zemljišnih posjeda, njihovi su poslovi bili okrenuti upravno-administrativnim, političkim i vojnim službama. Uz navedeno, u 17. i 18. stoljeću valja naglasiti i izraziti vojni karakter grada, kada je Kotor predstavljao najvažnije protuosmansko uporište u Boki, a i sam je u nekoliko navrata bio ugrožen. Veliki broj vojnika u gradu, strogi sanitetski propisi, česte epidemije i opće stanje nesigurnosti dodatno su ometali brži gospodarski razvoj. Stagnaciju u razvoju grada potkrepljuje i statistički podatak o broju kotorskih plemića. Prema arhivskim vrelima sredinom 16. stoljeća Veliko je vijeće brojalo 140 članova, dok ih je u prvoj polovici 18. stoljeća bilo između 12 i 18, a u drugoj polovici 18. stoljeća između osam i 14 članova. Također, prema popisu kotorskih plemićkih obitelji iz 1782. godine, u gradu je živjelo devet plemićkih obitelji s ukupno 13 punoljetnih članova.
Za razliku od Kotora, koji u 18. stoljeću bilježi stagnaciju, manja pomorska naselja Perast, Prčanj i Dobrota krajem 17. i u 18. stoljeću doživljavaju vrhunac razvoja u svim sastavnicama gospodarskoga, društvenoga, političkoga i kulturnoga života. Glavni preduvjet za njihov napredak bilo je osamostaljenje od kotorske uprave. Prvome je to uspjelo Perastu, koji se od kraja 16. stoljeća u izvorima naziva općinom (Communità), dok su Prčanj i Dobrota komunitad stekli početkom 18. stoljeća – Prčanj 1704., a Dobrota 1717. godine. Na čelu općine nalazio se kapetan, a u općinskom su se ustroju nalazila i četiri suca (u Prčanju do 1771. godine tri suca), prokuratori, kaštelani i vojvoda (u Perastu). Okosnicu opstojnosti općina činila su bratstva (casade) i vijeća koja su formirali njihovi muški članovi. Bokeljska su bratstva sačinjavale najstarije i najuglednije obitelji (u Perastu i Prčanju bilo ih je 12, a u Dobroti 26), koje su u 18. stoljeću ujedno i glavni nosioci gospodarskoga razvoja.
Preduvjete za upravnu samostalnost i gospodarski napredak prvi je stekao Perast. Smješten nasuprot rtu Verige, na granici prema osmanskom teritoriju, predstavljao je strateški važno predziđe prema ostatku mletačkih stečevina u Boki. Upravo je zbog toga taj »čuvar kotorskoga zaljeva« slovio za važno uporište u borbi protiv Osmanlija, a i sam je u nekoliko navrata stradao (1624. i 1654.). Prčanju je, s druge strane, samostalnost donijela njegova osebujnost. Naime, zahvaljujući brzim brodovima i vještim pomorcima mletačka ih je središnjica, još od 16. stoljeća, zadužila za prijevoz državne pošte na relaciji Krf – Kotor – Zadar, što se smatra najstarijim poštanskim prometom na Jadranu.

Dodatni impuls ka osamostaljenju dali su brojni prinosi bokeljskih časnika i vojnika u borbama koje je Mletačka Republika vodila protiv Osmanlija. Intenzivniji angažmani započeli su još u vrijeme Ciparskoga rata i Lepantske bitke (1571.) i nastavili su se do posljednjeg stoljeća opstojnosti Mletačke Republike. Bokeljski su ratnici sudjelovali u bitkama duž cijele mletačko-osmanske bojišnice, ali najaktivniji su bili upravo u akcijama koje su se vodile u neposrednom susjedstvu njihovih domova. To se prvenstveno odnosilo na borbe kod Herceg Novoga i Risna u vrijeme Morejskoga rata. U tim su se bitkama istaknuli peraški ratnici i zapovjednici, kapetani Vicko Bujović i Ivan Burović, koji su za vojne zasluge 1703. i 1704. nagrađeni titulom conte te zemljišnim posjedima u novooslobođenom hercegnovskom kraju. Štoviše, za ratne je podvige generalni providur Girolamo Corner nagradio stanovnike grada Perasta, točnije 210 obitelji, s 2000 padovanskih kampa zemlje u okolici Herceg Novoga. U borbama kod Herceg Novoga i Risna istaknuli su se i prčanjski kapetani i zapovjednici Niko Sbutega, Pavao Maras, Vicko Petrov Luković, Luka Lazari i drugi.
Brojni Peraštani, Prčanjani i Dobroćani sudjelovali su u i ratu 1714. – 1718. godine. Dobroćani su se istaknuli kod Popova i Carina te Bara (1717.) i Ulcinja (1718.), a posebice se 1717. godine u borbama s albanskim pašom pod Barom istaknuo Mato Vickov Kamenarović. Osim na općoj razini, uspjesi u vojnim akcijama odrazili su se i na osobni probitak pojedinaca. Tako je u 18. stoljeću nemali broj bokeljskih ratnika, časnika i zapovjednika brodova za vjernu i dugotrajnu službu bio nagrađen uvrštavanjem u mletačke kavaljere sv. Marka (odvjetci obitelji Balović, Bronza, Visković, Đoka, Bane, Radimiri, Ivanović, Zerman i drugi).

Osim s Osmanlijama, izvori kroz cijelo 18. stoljeća bilježe i brojne sukobe bokeljskih vojnika i pomoraca s gusarima. U razdoblju 1691. – 1740., prema popisu kojega je sastavio Tripo Balović, 100 je peraštanskih brodova tartana, gripova ili fregaduna bilo potopljeno od ulcinjskih gusara. Posebno je snažno odjeknuo događaj iz 1711. godine koji je pokrenuo pravi diplomatski spor između mletačkih i osmanskih vlasti. Riječ je o ubojstvu kapetana Luke Vickova Lukovića kojega su na povratku iz Drača ubili ulcinjski gusari. Ubojstvo je izazvalo niz osvetničkih akcija prčanjskih pomoraca, a situacija se smirila tek sljedeće godine.
U protupiratskim akcijama posebice su se istaknuli dobrotski pomorci. U prvome redu valja istaknuti hrabre podvige braće Marka i Josipa (Joze) Ivanovića. Prvi okršaj s gusarima dogodio se 1751. kod Patrasa, gdje je Marko Ivanović, iako ranjen, na tartani Santissimo Crocefisso porazio tripolitanske gusare. Pet godina kasnije, braća su u luci Pirej kod Atene porazila gusare pod zapovjedništvom Reisa Hadži Ibrahima. U toj je bitci Marko Ivanović poginuo, a braća su za iskazanu hrabrost nagrađena uvrštavanjem u mletački viteški red sv. Marka.
Uz stjecanje samostalnosti i nagrađivanje istaknutih pojedinaca brojnim titulama, spomenuta su mjesta dobivala i razne trgovačko-carinske povlastice koje su bitno unaprijedile i ubrzale razvoj općine. Tako su npr. stanovnici Prčanja bili oslobođeni plaćanja carina na izvoz svijeća, škoranaca (suha riba), slanih jegulja i kaštadrine (sušeno meso) u Mletke, kao i plaćanja carine na robu u Boki. Također su bili oslobođeni obveze plaćanja određene svote bratovštini Bokeljske mornarice, a godišnje su od dužda primali 250 stara soli za soljenje ribe, mesa i sira. Naposljetku, birali su dva poslanika koji su u mletačkom senatu iznosili potrebe općine.

Iako u svom razvoju navedena bokeljska mjesta bilježe neke osobitosti, njihov se gospodarski, kulturni i politički procvat ipak može svesti na nekoliko zajedničkih nazivnika. Nakon sjedinjenja bokokotorskog prostora u jednu političku cjelinu i oslobođenja od izravne osmanske opasnosti stekli su se preduvjeti za njihov nesmetan razvoj. Stekavši status samostalnih općina, okrenuli su se ka privređivanju i ulaganju u vlastite interese. Uvidjevši da će u okviru mletačke pomorske strategije ostvarenje svojih interesa najlakše moći postići objedinjavanjem triju zanimanja – ratnika, pomoraca i trgovaca – okrenuli su se ka moru. Vjerna služba u vojnim akcijama, brzina i okretnost njihovih pomoraca te uhodanost trgovačkih putova, omogućili su im da u 18. stoljeću postanu nezaobilazan čimbenik u jadranskoj trgovini i pomorstvu. To se u prvom redu odnosilo na Perast, dok Dobrota i Prčanj vrhunac u razvoju pomorstva dostižu u drugoj polovici 18. te poglavito polovicom 19. stoljeća. Glavni nositelji gospodarskog, a kako će se kasnije vidjeti i kulturnog razvoja, bili su pripadnici vodećih pomorskih i kapetanskih obitelji mahom poteklih iz starih bratstava. U Perastu su vodeće obitelji 18. stoljeća bile Balović, Bujović, Bronza i Burović, u Dobroti Kamenarović, Radimiri, Dabinović i Tripković te u Prčanju Luković, Lazari, Verona i Đurović.

Peraška općina vrhunac gospodarskog razvoja dostiže nešto ranije od ostalih, u prvoj polovici 18. stoljeća, dok Prčanj i Dobrota prednjače u drugoj polovici stoljeća. Prema statistici, sredinom 18. stoljeća u Perastu su registrirana 44 broda, 393 mornara te 37 kapetana i viša pomorskih časnika. Također, u prvoj polovici 18. stoljeća Perast ima primat i u trgovačkom prometu: u periodu 1733. – 1736. pomorci iz Perasta napravili su 465 putovanja, pomorci iz Prčanja 266, Stoliva 151, Tople 147, Dobrote 118, dok su kotorski trgovci imali 76 putovanja. Vrhunac brodarstva dosegnut je uoči sloma Mletačke Republike, kada je bokeljska flota brojila 300 brodova s oko 30.000 pomoraca. Osim prakse, u Perastu se već od 17. stoljeća njegovala i stručna teorijska naobrazba. Tako je od kraja 17. stoljeća u Perastu djelovala i prva nautička škola koju je osnovao znameniti peraški pomorski teoretičar Marko Martinović (1663. – 1716.).

Bokelji su trgovci najviše trgovali maslinovim uljem iz Boke i Grčke, crnogorskim i grčkim sirom, suhim mesom i ribom iz Skadarskog jezera, žitom iz Albanije, dalmatinskim i grčkim vinom, svijećama lojanicama iz vlastite proizvodnje, mesom i kožom iz zaleđa te medom, sirom, voskom, smokvama i dr. U Boku se, uz žito, najčešće uvozilo vino – prema podatcima godišnje se trošilo oko 6.270,000 litara. Od toga se u Boki proizvelo oko 4.290,000 litara dok se ostatak uvozio, ponajviše s dalmatinskih otoka. Što se tiče odredišta, najčešće su trgovali u pristaništima na Levantu, lukama Male Azije, sjeverne Afrike, Grčke, talijanskim lukama i naravno Mlecima. O razgranatosti prčanjske trgovine svjedoči podatak da su vodeće pomorske obitelji imale svoje trgovačke podružnice u drugim lukama – Lukovići za otkup maslinova ulja na Krfu, a Florio i Verona u Korintu i Tebi za otkup sira. Isti su se isticali i trgovinom sirom u Mlecima. Prema podatku iz 1799. prčanjske su obitelji od svibnja 1798. do kraja 1799. godine prodale u Mlecima 270 tona sira.
Trgovinu bokeljskih pomoraca ometale su i usporavale zakonske restrikcije koje je nametala mletačka središnjica. U prvome redu to se odnosilo na odredbu o prioritetu mletačkog tržišta te su takve odredbe nerijetko prisiljavale dobrotske i prčanjske pomorce (peraške u puno manjoj mjeri) na krijumčarenje.

Osim trgovine, važnu sastavnicu u bokeljsko-mletačkim prekojadranskim vezama imala je u uključenost Bokelja u hrvatsku bratovštinu sv. Jurja i Tripuna u Mlecima. Bilo da su u Mlecima živjeli stalno ili su im dolasci bili privremeni i uvjetovani pomorskom i trgovačkom djelatnošću, Bokelji su upravo u 18. stoljeću imali iznimno važnu ulogu u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici, a zahvaljujući svojem ugledu i gospodarskoj snazi prednjačili su u obnašanju čelnih mjesta u upravi Bratovštine.

Završetak ratnih zbivanja i smirivanje političke situacije odrazilo se i na umjetnički razvoj Boke. Napredak pomorstva i drugih oblika privrede i brojna putovanja koja su omogućila stjecanje kapitala, potaknuli su i procvat svih vidova umjetnosti. Značajnu ulogu u razvijanju barokne umjetnosti imali su pomorci koji su svoja bogatstva koristili za individualne potrebe, ali su i nemali kapital ulagali u rast, razvoj i obnovu svojih mjesta, omogućivši tako jedinstven umjetnički procvat Zaljeva.

U baroknom se razdoblju diljem Boke grade velebne i reprezentativne crkve, samostani i kapele, pomorske i kapetanske palače i kuće, a postojeće se ukrašavaju vrsnim primjerima slikarstva, kiparstva i zlatarstva. Sukladno s drugim aspektima razvoja (političkim, gospodarskim, društvenim) i vodeća barokna umjetnička ostvarenja u Boki vezuju se uz mjesta Perast, Dobrotu i Prčanj. S druge strane Kotor, izgrađen u romaničkom i gotičkom stilu, počeo se nakon velikog potresa 1667. godine obnavljati u baroknom stilu, a razni su elementi baroka prvenstveno iskazani kroz brojne ukrase i ornamente.

Prve impulse baroka u Boku donosili su strani, poglavito mletački umjetnici. Tako su najznačajnija graditeljska djela proizašla iz nacrta četvorice mletačkih arhitekata – Giovannija Battiste Fonte, Giuseppea Beatija, Bartolomea Riviere i Bernardina Maccaruzzia. Prva dvojica, Beati i Fonta, djelovali su u Perastu, koji se zbog velikog broja monumentalnih baroknih građevina (14 baroknih crkava i 321 privatnom kućom) smatra najreprezentativnijim baroknim naseljem na istočnoj obali Jadrana. Prema nacrtu Giovannija Battiste Fonte potkraj 17. stoljeća sagrađena je najljepša barokna palača u Boki kotorskoj – palača Bujović (danas Muzej grada Perasta). Giuseppe Beati izradio je nacrt za gradnju nove župne crkve u Perastu, od koje je danas sačuvano samo svetište s bočnim kapelama i drveni model crkve, koji se čuva u riznici crkve sv. Nikole. Treći mletački arhitekt Bartolomeo Riviera djelovao je u Dobroti, gdje je 1762. – 1773., na temeljima crkve srušene 1667. godine, sagradio novu župnu crkvu sv. Eustahija. U bogatoj se crkvenoj riznici nalazi i relikvija sv. Eustahija i turban gusara Hadži Ibrahima koji je poginuo u borbama s dobrotskim pomorcima Markom i Josipom Ivanovićem. Posljednji u nizu mletačkih arhitekta (Maccaruzzi) napravio je nacrt za gradnju župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije u Prčanju koja predstavlja vrhunac barokne izgradnje u Boki.

U Boki djeluje i niz domaćih graditelja. U Perastu je Ivan Krstitelj Škarpa iz Starog Grada na Hvaru sagradio zvonik župne crkve (1691.) visok 55 m koji se smatra jednim od najljepših primjera zvonika sa piramidalnim završetkom na istočnome Jadranu. Domaći su autori djelovali i na obnovi i dograđivanju kompleksa crkve Gospe od Škrpjela, sagrađene na umjetnom otočiću pred Perastom još 1452. godine. To je marijansko svetište dograđivano u prvoj polovici 17. stoljeća, da bi svoj konačan oblik dobila u 18. stoljeću zahvaljujući protomajstoru Iliji Katičiću, meštru Vuku Kandiotu i Petru iz Dubrovnika, koji su 1722. – 1725. izgradili kupolu u bizantskom stilu s tri prozora i baroknim okvirima te okrugli zvonik visok 16 m. Kao glavni majstori u baroknoj obnovi kotorske katedrale sv. Tripuna – stradaloj u potresu 1667. godine (do temelja su srušeni zvonici i pročelje crkve) – navode se Marko Antun Pavlović te Ivan i Franjo Karlić.

Najdojmljivije obilježje bokeljskoga baroknog graditeljstva bile su palače pomorskih kapetana koje se grade u svim priobalnim mjestima. Osim što njihova gradnja ne bi bila moguća bez kapitala stečenog na brojnim putovanjima, pomorci s istih dolaze s jasnim vizijama kako bi njihov stambeni prostor trebao izgledati. Pomorci su u prvom redu težili udobnosti, sigurnosti, praktičnosti i ljepoti – kriterijima koje je bilo teško zadovoljiti. Stoga je glavno obilježje svih bokeljskih palača jednostavnost i funkcionalnost nadopunjena raznim baroknim ukrasima. Po broju baroknih palača ponovno se ističe Perast. Osim ranije spomenute palače Bujović ističu se i palače Zmajević (poznatija i kao »Biskupija«) koju je 1664. dao podići barski nadbiskup Andrija Zmajević (1671. – 1694.) te velika palača obitelji Smeća (Smechia) koju je u vrijeme najvećeg obiteljskog prosperiteta dao sagraditi Petar Smeća. I dobrotski pomorci grade velebne palače od kojih su najreprezentativnije one obitelji Tripković, Dabinović i Ivanović, dok su u Prčanju obitelji Luković, Verona i Florio uz obalu gradili cijele komplekse palača. U Kotoru su u baroknom stilu izgrađene ili obnovljene palače obitelji Bisanti, Bolica, Paskvali i Pima. Raskoš baroka osobito se odrazila u unutrašnjosti spomenutih palača, a posebno se ističu bogato urešeni saloni prčanjskih obitelji Luković i Florio. Težnja za udobnošću i raskoši očitovala se i u gradnji brojnih ljetnikovaca izvan gradskih zidina, od kojih su najpoznatiji ljetnikovac obitelji Bolica te ljetnikovac Buća-Luković u blizini Tivta.

Od kiparskih djela valja istaknuti radove mletačkog kipara Francesca Cabiance. On je u Kotoru boravio 1704. – 1708. godine, kada je izradio Moćnik katedrale sv. Tripuna – jedan od najreprezentativnijih primjera baroknoga kiparstva. Cabianca je također izradio i oltare u crkvama sv. Klare i sv. Josipa te mramorno svetište u franjevačkoj crkvi sv. Antuna u Perastu. Od domaćih kipara valja istaknuti reljef Bogorodice u kotorskoj crkvi sv. Duha, djelo kipara Desiderija Kotoranina.

Za razliku od graditeljstva i kiparstva gdje dominiraju strani umjetnici, vodeća ličnost baroknog slikarstva nedvojbeno je domaći slikar, Peraštanin Tripo Kokolja (1661. – 1713.), a njegov se slikarski opus ponajprije veže se uz oslikavanje crkve Gospe od Škrpjela, koju je oslikao prema uputama mecene Andrije Zmajevića.
Uz Kokolju su u Boki, ali i izvan njenih granica, djelovali još neki domaći slikari: Petar Kosović, Marko Radoničić i Mihovil Florio, te Antun Petar Mazarović koji je slikao u Varšavi i Beču, a Gianantonio Lazari u Mlecima. Drži se da je budvanskog podrijetla mletački slikar Ivan Franjo conte Soliman (autor slika za dobrotsku župnu crkvu sv. Eustahija), vjerojatno odvjetak ugledne tamošnje obitelji čiji su potomci poradi zasluga za Serenissimu uvrštavani u red kavaljera sv. Marka. Od stranih slikara valja istaknuti portretista Alessandra Longhija i Pietra Antonija Novellija. U bokeljskim su se crkvama nalazili i brojni zlatni i srebrni predmeti (kaleži, raspela, svijećnjaci, pokaznice), kao i raskošna misna ruha koja svjedoče o bogatstvu i bogatoj kulturno-umjetničkoj baštini toga kraja.

Barokna se književnost u svim svojim sastavnicama ipak ne razvija tolikim intenzitetom kao drugi, gore navedeni oblici umjetnosti. Tematika bokeljskih, proznih pisaca kao i pjesnika je različita, variraju mnoge teme od ljubavne lirike, povijesne epike, religiozne drame, a uzori su im mahom dubrovački pisci. Bokeljska je poezija baroknog doba bila više lokalnog karaktera – pisana hrvatskim jezikom i namijenjena lokalnom stanovništvu, dok su pisci proznih tekstova pisali i hrvatskim i talijanskim jezikom, jer su njihova djela bila namijenjena i široj čitateljskoj publici. Također osim znanih, uspješnih i manje uspješnih pisaca, književnost Boke obilježili su i brojni anonimni pisci, u najvećem broju pomorci.

Poznati renesansni i barokni model ratnika i pjesnika – oni koji su lijevom rukom lili krv, a desnom držali mastilo – karakterističan je i za Boku. Možda njegov najbolji primjer predstavlja Peraštanin Julije Balović (1672. – 1727.). Osim što se istaknuo u borbama protiv gusara, taj je brodski pisar autor nekoliko važnih priručnika i rukopisa, a ostao je i zapamćen kao sakupljač narodne poezije i kroničar Perasta. Najpoznatiji je po djelu Pratichae schrivanesche (Venezia 1693. i 1695.) – dva pomorska priručnika s neizostavnim uputstvima za trgovačko, ratno i vojno djelovanje. Djelo ima i kaligrafsku vrijednost, posebice crteži jedrenjaka i prikazi pomorskih sukoba s gusarima, a priloženi su mu i rječnici talijanskog, hrvatskog, albanskog, grčkog i turskog jezika. Nezaobilazno mjesto u kulturnoj prošlosti Boke pripada i barskom i zadarskom nadbiskupu Vicku Zmajeviću (1670. – 1745.). U red vodećih intelektualaca svoga doba svrstavaju ga teološko-dogmatske rasprave, poslanice, pjesme i pisma na talijanskom, latinskom, hrvatskom i albanskom jeziku te propovijedi sakupljene u zbirci Razgovor duhovni.

Književnim radom bavio se i znameniti pomorac, pomorski teoretičar i pedagog Marko Martinović (1663. – 1716.). Osim po praktičkim i teorijskim predavanjima koja ja držao ruskim pitomcima u Perastu, značajan je i kao autor teksta u kojemu prikazuje narodne običaje, a opisao je i osvajanje Herceg Novoga. Zanimljiva je i životna priča Ivana Krušale (u. 1735.), koji je kao dječak zarobljen pri mletačkom osvajanju Mistre (Mistras) na Peloponezu. Autor je dva epa na talijanskome jeziku. U prvome opisuje putovanje kroz Rusiju i Kinu koje je proputovao kao član ruskog poslanstva upućenog kineskom caru, dok u drugom epu Spievanje dogodjaja boja peraškoga na 15. svibnja 1654. slavi pobjedu Mlečana i Peraštana nad Osmanlijama u Kandijskome ratu.


 

671 total views, 1 views today